Brak je zajednica dvoje ljudi koja zahtijeva da mu s eposveti jako puno pažnje i brige da bi opstao. Najvažnijie je poštovanje i dogovor naravno pored ljubavi a primjera ima raznih.
Razgovarat ćemo o neobičnoj, ali običnoj priči o ljubavi koja je izazvala veliki interes u svijetu. Riječ je o braku japanskog para, Ota i Yume Katayame, koji su dvadeset godina živjeli zajedno ne progovorivši ijednu riječ. Njihovu svakodnevicu karakterizirala je šutnja, ta je šutnja postala simbolom njihovog druženja i osebujnog načina na koji su s međusobnim poštovanjem rješavali svoje osobne nedostatke i nesuglasice. U početku se ovaj scenarij čini gotovo nemogućim, ali u srži priče su složene emocije i ljudske slabosti zbog kojih ljudi razmišljaju o važnosti komunikacije u svakoj vezi.
- Na početku braka živjeli su relativno skladno i imali su tipičnu rutinu sličnu većini obitelji. No, nakon rođenja drugog djeteta stvari su se odjednom promijenile. Tijekom tog vremena, Otto je počeo gajiti duboki osjećaj ljubomore i nesigurnosti. Nakon što je pomislio da ga žena zanemaruje i umjesto da sve svoje vrijeme troši na djecu, odlučio je propustiti priliku za razgovor s njom. Ono što se činilo jednostavnom tranzicijom pretvorilo se u dva desetljeća potpune šutnje. Unatoč svom stilu komunikacije koji je bio tipičan za druge ljude, nije uspio razgovarati sa suprugom.
Ova pasivna agresija bila je njegova metoda izražavanja nezadovoljstva, vjerovao je da će Yuma primiti poruku i promijeniti svoje ponašanje. Unatoč naizgled sudbini braka, supružnici su razvili jedinstven način komunikacije. U svakodnevnom životu koriste geste, poglede ili kratke priče kako bi prenijeli osnovne detalje. Ovaj tihi dogovor postao je uobičajen, au njemu su sudjelovale obje strane. Yuma, unatoč tome što je vjerojatno imala bol i zbunjenost, nije uspjela to prevladati. Prihvatila je situaciju i naučila kako živjeti u braku u kojem su djela primarni način preživljavanja.
Njihovo druženje bilo je zagonetka za okolinu, a posebno za djecu koja su s vremenom počela naslućivati da između roditelja nešto fali. Kako su djeca rasla, njihova znatiželja i strah rasli su s njima. Počeli su ispitivati zašto roditelji ne razgovaraju. To ih je ponukalo da potraže razumijevanje i potraže novinare. Mediji su imali značajnu ulogu u ovoj neobičnoj priči; zaslužno je bilo dnevno svjetlo. Televizijska ekipa umrežila se s Ottom i Yumom u parku, bila je to prva prilika otkako su se njih dvoje osobno upoznali više od dvadeset godina. Bilo je to razdoblje istine u kojem se Otto suočio s kamerama i stručnjacima te odlučio progovoriti.
Njegovo je priznanje bilo jednostavno i duboko u isto vrijeme. Priznao je da je držao jezik za zubima jer je smatrao da ga je supruga ostavila i da za njega nema mjesta u njegovom srcu. Njegova nesigurnost i zlobna priroda postali su prepreka koja je supružnike psihički izolirala. Nadao se da će kroz šutnju Yuma prepoznati svoju pogrešku i promijeniti svoje ponašanje. No, kada je došla prilika da se suoči s Ottovom ženom, zamolio ju je za oprost, priznao da je svojom odlukom prouzročio mnogo boli i rezultirao povećanjem udaljenosti između njih.
Sama rasprava je bila kratkog trajanja, ali je bila emotivna i sentimentalna, a mnogi su je sudionici doživjeli kao svojevrsnu katarzu. Javnost je na priču reagirala nasiljem, a narativ je vrlo brzo postao popularan i izvan granica Japana. U medijima i među stručnjacima za obiteljske odnose pokrenuta je značajna rasprava o važnosti komunikacije u braku i posljedicama uskraćivanja komunikacije jedno drugom umjesto da se izjasne. Situacija Ota i Yume podsjetila je mnoge na pasivnu agresiju koja izgleda kao da ima miran učinak, ali zapravo ima dubok utjecaj koji je teško popraviti.
Ono što je još misterioznije jest činjenica da javnost nikada nije saznala kakav je zajednički narativ nastavio biti nakon sastanka parka. Jesu li s više razumijevanja nastavili živjeti jedni uz druge ili su se ipak udaljili ili ne, još uvijek nije poznato. Međutim, činjenica da su živjeli u harmoniji bez izgovorene riječi 20 godina ostavila je značajnu poruku onima koji su čuli njihovu priču. Postala je priča o štetnosti nedostatka iskrene komunikacije. Pouka ovog neobičnog saveza je da odnos koji je otvoren i iskren u pogledu njihovih briga može opstati tijekom vremena.
Šutnja se može činiti bezopasnim načinom rješavanja spora, ali s vremenom će dovesti do neprijateljstva i stvaranja emocionalnih rana. Dok su Otto i Yuma pokazali da je moguće živjeti pod istim krovom i izbjegavati razgovore, očito je da se ovakav brak ne može održati. Njihov narativ pokazuje da su, čak i u najpredanijim vezama, povjerenje i komunikacija ključni za razvoj. U konačnici, poruka je jednostavna: komunikacija je ključna za svako zdravo partnerstvo.
Olakšava razumijevanje, promiče sigurnost i olakšava komunikaciju među partnerima. Šutnja može sakriti istinu, ali samo iskrene riječi imaju sposobnost popraviti, povezati i promicati ljubav. Priča o japanskom paru nije samo alegorija, već snažna poruka i primjer koji bismo svi trebali uzeti u obzir: bez komunikacije nema prave zajednice.
