Danas vam donosimo jednu tužnu i istinitu priču koja je potakla mnoga pitanja. Naime jedan dječak star samo devet godina je živio sam dugo vremena a da to niko nije primjetio.
Posljednjih nekoliko mjeseci svijet je uzburkala priča o neobičnom dječaku iz Francuske, koji se tijekom svog ranog života susreo s nečim što bi odraslima bilo gotovo nemoguće. Između 2020. i 2022. godine, u dobi od devet do 11 godina, živio je sam, bez pomoći odraslih i djece. Njegovu svakodnevicu karakterizirala je samoća, nedostatak osnovnih životnih uvjeta i teškoća u preživljavanju, ali je pronašao način za to. Kad je šira javnost doznala za njegovu sudbinu, nastala je strka – nitko, ni škola, ni susjedstvo, ni socijalna služba, nisu unaprijed prepoznali njegovu patnju. Dječak se ispod maske “dobrog djeteta” pravio bezosjećajnim i nesvjesnim istine.
- U školi je bio uredan i podređen, što učiteljici daje naslutiti da je sve vjerojatno. No iza vanjskog izgleda krila se svakodnevna borba za preživljavanje. Njegova prehrana uključivala je kekse, konzerve i povremeno rajčicu koju je ubrao njegov susjed. Umjesto roditeljske skrbi ili tople hrane, živio je u hladnom, mračnom stanu bez grijanja i struje. Sve svoje noći posvetio je spavanju ispod tri jorgana, pokušavajući pronaći toplinu i sigurnost koja mu je nedostajala u zagrljaju svojih roditelja. Najveći teret bio je na njegovoj majci, koja je imala 39 godina i imala je punu kontrolu, ali ga je umjesto toga ostavila da se sam brine.
Umjesto ljubavi i sigurnosti, izabrala je život u drugom gradu, povremeno ga posjećujući, ali bez ikakve brige. Također, Susjedi su primijetili njenu verbalnu agresiju, što je pokazalo njezinu nezabrinutost. Nakon razvoda otac mu je potpuno nestao iz dnevnog rasporeda; nije bilo poznato gdje mu je boravište, kao ni njegova majka. Kao rezultat toga, dijete se razvijalo bez ikakve pomoći roditelja. Majka ga nije obazirala, unatoč tome što je imala potpuni autoritet. Otac se odrekao života i nikada nije održavao kontakt. Susjedi su povremeno pomagali s hranom, ali nitko nije aktivno reagirao. Na kraju su ljudi iz okruženja prepoznali da nešto nije u redu.
Unatoč tome što je dijete redovito pohađalo školu i imalo visoke ocjene, njegovo je ponašanje postalo previše povučeno i previše neovisno da bi se smatralo sumnjivim. Kada je policija stigla u stan, zatekla je jeziv prizor: prazan hladnjak, ni traga odraslima, skromna odjeća i očiti znakovi da se o djetetu već dugo nitko nije brinuo. Svi dokazi podupiru dječakovu pravu prirodu – živio je sam mjesecima ili čak godinama. Protiv majke je pokrenuta istraga, koja se branila tvrdnjom da nije bila svjesna ozbiljnosti situacije. Međutim, dokazi su pokazali suprotno.
Njezina ravnodušnost i apatija nisu bile opravdane. Sud je muškarca osudio na 18 mjeseci zatvora, uključujući šest mjeseci uz elektronički nadzor. Kaznu su smatrali pravno primjerenom, ali usporedbu sa štetom koju je dijete pretrpjelo smatrali su neuspješnim pokušajem ispravljanja nepravde koja je već bila nepovratna. Nakon što je oslobođen iz okruženja koje ga je spasilo, dječak je premješten u udomiteljsku obitelj. Njegov život tada je krenuo ispočetka – dobio je siguran stan, redovitu hranu i ljubav koja mu je dugo nedostajala. Međutim, emocionalni ožiljci i dalje su bili značajni. Unatoč trenutnoj dobi od 14 godina, on i dalje odbija komunicirati s majkom, jer je ona ta koja ga je napustila.
Veza između njih trajno je prekinuta, a povjerenje se više nikada ne može vratiti. Zbog novog okruženja mogao je započeti proces oporavka i ponovno osjetiti pripadnost. U udomiteljskoj obitelji dobio je i sigurnost i ljubav. Emocionalni ožiljci i dalje su bili značajni i dugotrajni. Odbija komunicirati s majkom i odbija je vidjeti. Ova je priča snažna poruka o važnosti obraćanja pažnje na našu djecu. Čak i kad se čini da nemaju problema, imaju visoke ocjene, podređeni su, a ipak – postoji bolna istina u tome. Djeca često prikrivaju svoju bol, kako bi preživjela ili izbjegla dodatne probleme.
Zbog toga je odgovornost odraslih golema: moramo prepoznati znakove nevolje i prikladno reagirati. Dječakova sudbina nam je pouka da djecu nikada ne smijemo ostaviti samu. Ljubav, pažnja i sigurnost ne smatraju se luksuzom, već temeljnim pravom svakog djeteta. Samo odrasle osobe koje su spremne promatrati, reagirati i sudjelovati mogu spriječiti da se ovakve priče ponove. Njegov je narativ još uvijek upozoravajuća priča, ali također promiče uvjerenje da društvo ne bi trebalo izbjegavati najranjivije.
