Kada se spomene gulaš većina odmah pomisli na mađarski specijalitet međutim i kod nas u regiji se on priprema od davnina i vrlo je često na trpezi mnogih porodica. U nastavku vam otkrivamo sastojak koji pravi razliku.
Nekoliko recepata ima isti učinak, istovremeno stvarajući osjećaj topline, zajedništva i izvornog okusa. To je slučaj za dotično jelo. Već po prvom mirisu koji se prožme kućom dok lagano krčka na laganoj vatri, vidi se da nije riječ samo o hrani, već i o iskustvu. Osim toga, jelo Vojvođanski gulaš nije jednostavno za pripremu. Njegova moć je u postupku – tijekom vremena, metodičnom dodavanju začina i ceremonijalnom prijenosu s roditelja na dijete. Mnogi ga smatraju sličnim mađarskom gulašu, no posebnost vojvođanske varijante ogleda se u dodatku suhe slanine koja pojačava okus i miris jela.
- Ta mala razlika pokazuje važnost jednog detalja koji može promijeniti cjelokupno iskustvo objedovanja. Metoda je jednostavna, ali zahtijeva strpljenje. Potrebno je vrijeme da se junetina skuha do savršenog stanja, da luk pusti svoju slatkoću i da začini uđu u svaku kockicu mesa. Slanina se prvo prži jer je njena masnoća temelj procesa. Na ovo jelo se dinsta luk, dodaje češnjak, rajčica se sljubljuje s mesom i vinom, te se dodaje goveđa juha. Od tog trenutka počinje najljepši dio procesa: dugo kuhanje uz povremeno dodavanje vode. Pravo lagano kuhanje razlikuje pravi gulaš od običnog gulaša.
Ono što privlači ovaj specijalitet je nepostojanje potrebe za dodatnim jelima. Dovoljno je i samo po sebi, ali često se kombinira s pire krumpirom ili domaćom tjesteninom. Kao rezultat toga, oblik ručka je okrugao, a miris koji se prožima cijelim domom ukazuje na poseban događaj na putu. Za mnoge vojvođanske nedjeljne večere nemoguće je izbjeći gore spomenuti gulaš. Posebnost vojvođanske prehrane pripisuje se spoju različitih komponenti. U njemu se međusobno prepliću mađarska, njemačka, srpska i rumunska komponenta, čiji se najizrazitiji udio nalazi u ovom jelu.
Zbog toga gulaš nije samo hrana, već i sastavnica kulture, identiteta i stila života. Prisjeća se vremena kada su se obitelji okupljale za stolom, kada je hrana bila simbol zajedništva, a ne samo potreba. Jedinstvena ljepota gulaša je njegova otvorenost. Nekoliko osnovnih sastojaka, uključujući malu količinu vina, komad suhomesnatih proizvoda i strpljenje, zajedno stvaraju jelo koje se pamti. Naši stari su znali da gulaš mora dugo odstajati na štednjaku. Dok se krčkao, kuću je ispunio miris djetinjstva, praznika i posebnih prigoda. Nije to bio samo ručak, bio je to signal da je na pomolu razdoblje druženja i razgovora.
Mnoge komponente tradicije također su izvedene iz savjeta starijih. Dok se gulaš kuhao morali smo ga više puta probati. U smjesu je dodano još soli, papra ili vina dok se okus nije dovoljno poboljšao. Tako su se recepti prenosili s koljena na koljeno – nikad isti, ali uvijek s istim osnovnim konceptom. Tajna nije u točnosti mjera, već u emociji i strasti koja je uključena u kuhanje. Još jedna jedinstvena osobina ovog jela je njegova fleksibilnost. Iako je govedina primarna komponenta, mnogi domaćini poslužuju i svinjetinu ili drugu divljač. To daje gulašu drugačiji okus i aromu.
Ljuti pojedinci obično povećaju količinu ljute papričice koju dodaju, dok oni koji vole blaži okus obično biraju umjerenije začine. To olakšava razvoj individualizirane verzije svake kuće, no svi su svjesni što znači biti gulaš: simbol topline i zajedništva. Osim toga, gulaš često prati priča. Dok se meso lagano peče, oko lonca se okupljaju članovi obitelji ili poznanici koji razgovaraju o svojim iskustvima i daju životne savjete. Hrana postaje tema rasprave, a sam obrok postaje značajniji. Kao rezultat toga, recept je bio popraćen narativom zdravlja i dugog života. Nije slučajno što su naši preci smatrali da način prehrane utječe na našu vitalnost.
Drugi specijalizirani narodni običaji povezani su s ovom profesijom. Bilo je uobičajeno da ljudi raspravljaju o prednostima prirodnog načina života – hodanja bez cipela, kupki s biljem i zdrave prehrane. Smatralo se da će čašica rakije prije ručka pospješiti cirkulaciju i olakšati probavu. Time se promovirala ideja da je hrana više od običnog obroka, da je povezana sa zdravljem i dugim životom. Kada govorimo o vojvođanskom gulašu, teško je odvojiti metodu od tradicije.
To je dio povijesti obitelji, ali i dio kolektivnog sjećanja. Danas, čak i kada se priprema za slavlja ili zajedničke nedjeljne večere,i dalje zadržava svoju važnost. Nije važno jede li se u velikoj korporaciji ili u domu najbližih prijatelja – bit je usaditi osjećaj doma, sigurnosti i zajedništva. Možda je upravo to razlog zašto ovu metodu treba ovjekovječiti i nastaviti. Pri kuhanju gulaša ne ubire se samo hrana – stječe se i memorija. U svakoj žlici osjeti se djelić prošlosti, ali i ljubavi koja je upijena u domaću kuhinju. Zbog toga je ovaj specijalitet i danas popularan i nastavlja se povezivati s udobnošću doma.
