Danas vam donosimo ispovijest jedne mlade žene sa našh prostora koja se u tuđini našla u teškoj situaciji. Naime njen muž je bio na poslu a njihova beba se razboljela i ona nije znala kome da se obrati.
Povremeno je potrebno nekoliko minuta da se događaju u životu – od svakodnevne rutine ispunjene umorom i brigama, do situacije koja ulijeva strah i dovodi do osjećaja bespomoćnosti, majčinska ljubav pokušava nadvladati osjećaj potpune nemoći. Upravo ovu noć doživjela je mlada žena iz Bosne i Hercegovine koja je nedavno rodila dijete. Iako su opet zajedno kao obitelj, daleko od kuće i bez podrške rodbine, nisu ni slutili da će samo nekoliko mjeseci kasnije biti podvrgnuti ispitu snage i hrabrosti. Te je večeri njezin suprug bio zaposlen u noćnoj smjeni.
- Ostala je sama s djetetom u malom stanu koji im je privremeno postao prebivalište. Sve je izgledalo kao mirna noć – dok se odjednom, bez ikakvog prethodnog upozorenja, nije začuo plač koji slama srce svake majke. Njezina mala kći, koja je imala samo nekoliko mjeseci, počela je često plakati. U početku je mislila da je foma, zatim ju je trebalo promijeniti, ali ništa nije uspjelo. Kada je drhtala od straha, zabilježila je temperaturu od 38,3 stupnja. Panika je bila slična valu. Bez znanja jezika, bez pomoći, bez ikakvog iskustva u kriznim situacijama, mlada majka je uzela dijete i počela kucati na vrata tražeći pomoć.
Međutim, strah se sada širio među onima koji su čuli njezino kucanje. Nitko nije htio otvoriti vrata, možda zato što je bila kasna noć ili zato što je nepoznata žena stajala s uplakanim djetetom, a možda i zato što je bilo više nepoznanica. U trenutku svog očaja, ponovno je posjetila stan sa suzama koje su joj tekle niz lice i djetetom u naručju. Tada su se otvorila vrata obližnje kuće. Na pragu se pojavila starija žena iz Njemačke, mirna i spokojna. Ne govoreći ništa, samo s blagim osmijehom i raširenim rukama, njegovala je uplakano dijete i pozvala majku da uđe. Bilo je to djelo prve ljudske vrste, kojemu su nedostajali jezici i zapreke u napredovanju.
U stanu koji je imao osjećaj sigurnosti i topline, starica je počela umirivati dijete. Skinula je odjeću, pažljivo se okupala u alkoholu i bila umotana u novi ručnik. Nakon nekoliko minuta, temperatura je počela padati, bebin plač声 je na kraju prestao i oboje su prespavali ostatak dana. Starija žena tada je rukama pokazivala ono što riječi ne mogu postići, bilo je to nicanje zubića, koje je često praćeno temperaturom. Majka je bila šokirana. Ne samo zbog naglog prijelaza, već i zbog činjenice da je majci djevojčice, barem te večeri, dobro došao alkohol, kojeg i suprug i ona izbjegavaju iz vjere.
Tada su sve dileme oko ispravnosti postupanja bile riješene – život i zdravlje djeteta bili su na prvom mjestu. Avaz smatra da se veliki broj naših građana koji putuju u inostranstvo često susreću s poteškoćama koje ne mogu podijeliti s drugima. Iskustvo samoće, posebno kod žena koje stignu u novu zemlju bez potrebe da uče jezik i nemaju društvene mreže, pogoršava se činjenicom da su te situacije popraćene krizom. Avaz navodi da je najčešći uzrok stresa za majke u dijaspori nedostatak podrške u hitnim situacijama. U razgovoru za Radio Slobodna Europa psiholog iz Frankfurta koji se već nekoliko godina posvetio obiteljima bivše Jugoslavije sugerira da je to neuobičajena pojava.
“Majke doživljavaju veliki stres, od kojih je prvi želja da izbjegnu ‘opterećivanje’ svojih supružnika, drugi je neugodnost povezana s traženjem pomoći zbog jezičnih problema”, kaže ona. Međutim, upravo je u tim prilikama humanost posjetitelja, poput starije žene u ovoj priči, korisna. Kasnije, kad je došla u posjet, mlada majka nije znala kako obavijestiti svog supruga što se dogodilo. Zbog njihove vjere i njihovog prezira prema alkoholu, osjećala se dužnom, iako je znala da je učinila jedinu prikladnu radnju. Odlučila je ne otkriti pojedinosti, barem ne odmah.
Ne zato što mu je htjela reći laž – već zato što je bila zabrinuta da bi njegov odgovor doveo do gore situacije. Kako primjećuje Oslobođenje, ovaj narativ nije izoliran: sve više žena sudjeluje u sličnim iskustvima kroz forume i grupe podrške, poruka koja se dijeli uvijek je ista: “Nisi sama.” S druge strane, teškoće, opasnosti i dileme povezane s majčinstvom su univerzalne, ali je vjerojatnije da će se riješiti kada su ljudi spremni pomoći, a ne uvijek oni koji su poznati.
Ta noć možda nije bila konačnost ove majke, dok je sa strahom razmišljala o početku života, ali je to bio početak novog razumijevanja života daleko od kuće, hrabrosti, ranjivosti i tihe moći nepoznate žene. Unatoč tome što nikada više nisu razgovarali jedno s drugim, njihova veza ostaje kao demonstracija da empatija ne zahtijeva zajednički jezik, već se umjesto toga razvija kroz sposobnost srca da prepozna bol drugog bića.
