Ljudi se u životu mogu naći u raznim situacijama koje nisu uobičajene i ponekad ne znaju kako da reaguju. Danas vam donosimo ispovijest jednog muškarca koji je imao neprijatnu situaciju sa pastorkom.
Nakon 24 godine braka, ostala sam bez supruga. Moj brak s njom bio je temelj mog utočišta, mog doma i mog utočišta. Imali smo dvoje djece koja su sada zrela i krenula su različitim putevima. Bile su to godine koje ću smatrati najljepšim u svom životu: ispunjene ljubavlju, poštovanjem i zajedništvom. Upao sam u njezin život jer je kći njezinog prethodnog partnera, Sara, imala šesnaest godina. Nikada nismo razvili dubok odnos. Naše je druženje bilo legitimno, ali nedostajalo mu je obiteljske prirode koju bi prava ljubav trebala imati. Nije se uspjela ni približiti mojoj djeci. U potpunosti sam shvatio udaljenost i s vremenom sam je zagrlio bez ljutnje.
- Prije dvije godine sve je bilo drugačije. Mojoj su ženi rekli da ima rak. Unatoč tegnozinoj grubosti, pokazala je nevjerojatnu otpornost i deklasnost. U drugoj polovici svog života, Sara se nastanila kod nas. Brinula se o svojoj majci s određenim stupnjem predanosti i nema sumnje da su je vodili iskreni osjećaji. Nisam imao primjedbi. Bio sam sretan što se moja žena nije morala sama nositi s krajem svog života. Nakon njezine smrti, Sara je odlučila ostati kod kuće. U početku nisam imao problema. Gubitak majke je bolan, a dom u kojem je umrla moguće je bio oblik emocionalne sigurnosti. Međutim, kako su tjedni prolazili, počeo sam se brinuti da nema želju otići.
Sara ima 40 godina. Ona nema zanimanje, nema partnera niti namjeravane planove za budućnost. Počela je pokazivati neobično ponašanje; obukla je odjeću mog supruga, preuzela poslove u kućanstvu s neuobičajenim stupnjem preciznosti. Obitelj i prijatelji primijetili su istu stvar. Djeca su mi objasnila da se osjećaju nelagodno. Bilo je očito: Sara nije živjela s nama jer je htjela igrati ulogu koju prije nije radila. Pokušao sam biti obziran. Rekao sam joj da mi ne treba pomoć, da je postigla puno, ali da ne želim imati vezu s njenim tipom. Podržao sam je u traženju posla, da izađe iz kuće, da se veže za sebe i svijet.
Ali ništa se nije dogodilo. Zadržala je svoj status pasivne sudionice, prisutne bez ikakve namjere. Na kraju sam morao napraviti težak izbor. Rekao sam joj da mora otići iz rezidencije do kraja mjeseca. Njezin odgovor ostavio me bez daha. Rekla je da namjerava ostati sa mnom, da namjerava postati nova “majka obitelji”. To je bio trenutak kada sam shvatio da nešto nije točno. Taj pokušaj replikacije, ta želja da se popuni praznina, činila se neprirodnom i emocionalno štetnom. Nakon što sam odbio zahtjev, počela je plakati.
Nazvala me bezosjećajnom, optužila me da joj nisam dao pravo na osjećaje, rekla je da će otići iz kuće ako joj se uskrati mogućnost tugovanja. Ostao sam bez riječi. Osjetio sam krivnju i nelagodu dok sam bio rastrgan između to dvoje. S druge strane, bila je potomak žene koju sam obožavao. S druge strane, vjerujem da je pokušala zauzeti poziciju koja nije bila njezina. Godinama je bila odsutna, sada očekuje blizinu koju nije tražila dok joj je majka bila živa. U meni se odvija bitka.
Odgovornost moralnosti uzrokuje da želim biti strpljiv, ali osobni sklad me nadahnjuje da budem suzdržan. Osjećam se bolno tužno i trebam mjesto gdje ću nastaviti bez pritiska ili lažne intimnosti. Sara se možda pokušava osjećati bolje, ali to čini na način koji iscrpljuje moju emocionalnu energiju. Ja nisam njezin otac. Ne mogu preuzeti gubitak njezine majke. Ne mogu živjeti u sjeni veze koja je više lažna nego istinska intimnost. Svaki dan si postavljam isto pitanje. Kako mogu biti pravedan prema nekome, a da ne budem nepravedan prema sebi?
