Veliki broj ljudi na svijetu nestane bez traga i za njihovu sudbiu se nikada ne sazna. Neki od njih požele da krenu život iz početka a većina bude ili oteta ili na neki drugi način primorana da ode.
Narativ Petre Pažitke dio je najzagonetnijeg slučaja moderne njemačke povijesti, narativa koji uključuje ženu za koju se pretpostavljalo da je umrla prije nekoliko desetljeća, ali je zapravo pronađena živa. No, čuvala je tajnu o kojoj nije htjela govoriti. Godina je 1984. i nestala je Petra Pažitka, tada 24-godišnja studentica iz grada Braunschweiga. Nije se pojavila na proslavi rođendana svog brata i sestre, što je razbjesnilo obitelj i policiju. Pokrenuta je opsežna potraga, uključujući i kampanju za dobivanje više informacija i citata iz popularne televizijske emisije “Aktenzeichen XY… ungelöst”, kako bi se prikupili tragovi i sjećanja.
- Kako su dani i mjeseci prolazili bez ikakvih saznanja, slučaj je počeo nalikovati potencijalnom ubojstvu. Te sumnje je pojačala činjenica da je muškarac koji je već osumnjičen za kazneno djelo silovanja i ubojstva 14-godišnje djevojčice iz istog kraja, tvrdio da je ubio i Petru. Međutim, njezino tijelo nikada nije pronađeno. Nakon što nije imala novih informacija i neuspješne istrage, Petra je 1989. službeno priznata da je umrla, a slučaj je riješen. Kasnije je sve učestalije. Policija u Dusseldorfu reagirala je na dojavu o provali.
U početku se činilo da tipična procedura ide neobičnim putem kada se žena koja je nazvala policiju opisala kao gospođa Schneider.” Kada su je policajci pitali za osobnu identifikaciju, priznala je da je ona zapravo Petra Pažitka, žena kojoj je Njemačka već obilježila spomen. Tada 55-godišnja Petra objasnila je da je sve te godine živjela s lažnim imenom, bez dokumenata, bez bankovnog računa, bez zdravstvenog osiguranja, ne posjećivala je redovito liječnika i zubara. Potpuno je iskorijenila sav svoj prethodni život, krenuvši pod drugim imenom – Petra Schneider.
Živjela je od poslova koji su joj bili nepoznati, živjela je usamljeno, izbjegavala je druge ljude i njegovala potpunu izolaciju. Policija je priznala da u njezinom ponašanju nije bilo kriminalne komponente, te da nema naznaka da se kandidirala za bilo kakvo kazneno djelo. S druge strane, činilo se da je to bila osobna odluka da napuste svoje privatne živote. Najzbunjujući dio ove priče je to što Petra nikada nije htjela razgovarati o tome zašto je to učinila. Priznala je da obiteljski problemi nisu bili uzrok njezinog izbivanja. Bez obzira na sve, uporno je negirala bilo kakvo druženje s obitelji i javnošću.
Informacija o njezinom nalazniku zabrinula je i njezinu majku i brata, koji su vjerovali da je već godinama mrtva. Njihova je tuga bila pomiješana sa zbunjenošću i nevjericom. No, nisu izgubili nadu – tražili su da policija pobjegne Petri u pismu, u nadi da će ih jednog dana ponovno poželjeti vidjeti. Petra je zahtjev odbila. Danas nije javno govorila o razlozima svoje odluke. Nije poznato što ju je natjeralo da izbaci sve detalje svoje egzistencije, niti kako je uspjela ostati neprimijećena u modernom društvu koje dokumentira svaki korak. Danas je ona simbol pitanja na koja još nema odgovora.
Njezin narativ usađuje složenije pitanje: je li legitimno odreći se objašnjenja i jednostavno započeti novi život? Ili, kad netko nestane, je li dopušteno zahtijevati odgovore? U svakom slučaju, Petra Pažitka je i danas živa, ali je se ne može vidjeti. Postoji, ali se ne želi vratiti. I možda to, unatoč složenosti, treba vrednovati. Jer ne znamo što je čuvala u sebi više od 30 godina prije nego što je odlučila jednostavno nestati.
