Biti majka je mnogim ženama sasvim prirodna stvar i kada se pojavi majčinski instinkt teško se boriti protiv nejga. S drug strane postoje i žene koje ne mogu da zatrudne a mi vam danas donosimo priču jedne od njih.
Moje ime je Emily i više od desetljeća živim sa snom da postanem majka koji ne mogu ostvariti. Pokušavam zatrudnjeti od svoje 20. godine. Danas imam 35 godina i još uvijek nisam dobila dijete. Prolaz kroz neplodnost bio je mučan, iscrpljujući i utješan. Svaki neuspješan pokušaj, svaki negativan rezultat i za sobom ostaviti nevidljive tragove. Ljudi su izražavali zabrinutost, ali nisu razumjeli veličinu boli koju sam pretrpjela. Naš suprug i ja odlučili smo krenuti putem surogat majčinstva. Bio je to izbor koji nismo olako shvatili, ali nam je to bila jedina nada.
- Da bismo to financirali, podnijeli smo velike žrtve. Nismo išli na odmor, nisam kupovala novu odjeću, nismo izlazili s drugim ljudima. Moj auto je kupljen i moj suprug je radio prekovremene poslove duge sate. Svaka sitnica koju smo prije smatrali običnom značajkom sada je postala luksuz. Postali smo poput redovnika, koji su imali samo jedan cilj: okupiti se oko tog cilja kako bismo postali roditelji. I taman kada smo bili bliže toj mogućnosti, kada smo skoro stigli do sna, dogodio se telefonski poziv koji je sve promijenio. Nazvala me moja sestra Sara. Rekla je da sam plakao i slomio se. Djevojčica Elsa, koja je imala samo šest mjeseci, teško se razboljela.
Zahvat je bio trenutan i, naravno, izuzetno skup. Gotovo identične stvarima koje smo godinama štedjeli. Sarah je tražila da joj pomognem. Plakala je, molila. Čuo sam je kako mi govori, stisnutog grla, ali nisam mogao razumjeti što je htjela čuti. Rekao sam joj istinu: da joj ne mogu dati novac. Rekla sam ženi da mi je to jedina prilika da postanem majka. Da, već je trudna. ja nemam ništa. I nisam mogao napustiti svoj san, sada, ne nakon svega što smo doživjeli. Njezina je reakcija bila burna. Vikala je, optuživala me da sam sebična, hladna.
Raspitivala se o mojoj metodi biranja između “živog djeteta” i “mogućeg djeteta”. Njezine su me riječi duboko pogodile, ali nisu uspjele promijeniti činjenice. Roditelji su je podržavali. Obitelj me omalovažavala, svi su me optuživali da sam hladna. Ali nitko nije razmišljao što bi učinio ako bih postao nevidljiv na dulje vrijeme. Kad sam abortirala, nitko nije ispitivao kako sam. Kad sam doživjela neuspjele pokušaje IVF-a, nitko me nije došao utješiti. Nitko nije obraćao pažnju na moju patnju. Sada, na samom pragu da postanem majčinstvo, ja sam ta koja to sve mora napustiti. Shvaćam da cijenim svoju sestričnu.
Naravno da je šteta što je bolesna. Međutim, ako mi se da novac, sve stvari koje je naš brak izgradio tijekom godina će pasti u vodu. Vrijeme nije moj saveznik. Biološki mjerač vremena nije strpljiv. Imam 35 godina i ovo bi mogla biti moja posljednja prilika. Imam osjećaj da sam isječen. S druge strane, tu je mladić kojeg obožavam, koji je ujedno i moja obitelj. Nasuprot tome, malo je dijete koje još ne postoji, ali koje možda nikada neće biti stvoreno ako sada ne postupim odgovorno.
Je li ovo stvarno o meni? Ili jednostavno ja ne želim da me se više sjećaju? Povremeno se zapitam koliko bi njih bilo spremno žrtvovati svoj san da bi spasili tuđi san. Zato što sam odlučila ne tražiti podjelu između tuđeg djeteta i svog sna. Život me je stavio pred težak izbor koji ne mogu riješiti. Sva moja želja bila je postati majka.
