Ljudi često otkrivaju svoje pravo porijeklo tek u odraslom dobu, a takva saznanja mogu potaknuti duboke promjene u njihovom životu. Priča koju donosimo danas govori o muškarcu koji je slučajno otkrio istinu o svom identitetu i prošlosti, što je izazvalo val emocija i pitanja o tome tko je zapravo.
- Rođen kao Amar, ovaj čovjek odrastao je u malom bosanskom mjestu bez majke, uzgajan od strane svog oca, Samir-efendije, koji je bio šutljiv kada je riječ bila o obiteljskoj prošlosti.
Kuća u kojoj je Amar odrastao bila je lišena ikakvih tragova prošlosti, kao da je sve pre njega namjerno izbrisano. Kada bi pitao o majci, otac bi kratko odgovorio: “Umrla je dok si bio beba.” Amar je bio pod starateljstvom bake, koja je pokušavala nadoknaditi nedostatak majčine ljubavi. Ipak, osjećaj nepotpunosti uvijek je bio prisutan.
U školi je izbjegavao teme vezane uz obitelj i praznike, živeći usamljenički život, ne svjesan da je samo mali dio veće priče. Sve se promijenilo jednog dana dok je kao student sociologije pregledavao stari podrum kuće. Našao je izblijedjelu kutiju u kojoj su se nalazili papiri, komadići odjeće i jedna crno-bijela fotografija mlade žene s nježnim osmijehom. Iza nje je plavom olovkom pisalo:
- “Za moje dijete Aleksa. Ako ikada poželiš znati istinu – mama Ena.” U tom trenutku, Amarovo shvatanje vlastitog identiteta je urušeno. Sukob s ocem bio je neizbježan. Pokazao mu je fotografiju i upitao: “Zašto na mojoj slici piše da sam Aleksa Simić?”
Otac je dugo šutio, ali pod pritiskom sina konačno je otkrio istinu. Ena, Amarova majka, bila je iz srpskog područja, a on je rođen kao Aleksa, što je potvrđeno crkvenim obredom krštenja. Međutim, zbog pritiska obitelji i društva, Ena je bila primorana napustiti dom.
Samir je bio slomljen njezinim odlaskom, pa je odlučio sakriti sve tragove prošlosti kako bi zaštitio sina. Tako je Amar postao ono što je danas – čovjek koji nosi u sebi tragove različitih svjetova. Iznenadjen istinom, Amar nije mogao pronaći unutrašnji mir. Danima je proveo u tišini, razmišljajući o tome što znači biti između dvije religije i dvije kulture. Odlučio je započeti potragu za Enom.
- Put ga je odveo u Novi Sad, gdje je Ena živjela kao profesorica njemačkog jezika. Napisao joj je pismo u kojem je jednostavno pitao: “Zovem se Amar. Rođen sam kao Aleksa. Ima li to ikakvog značaja za tebe?” Odgovor je došao brzo i bio je prepun suza:
“Da. Čitala sam ovo plačući. Bila sam kukavica. I da, cijenila sam te svaki dan.” Njihov prvi susret bio je ispunjen emocijama i riječima koje su bile pola šale, pola ispovijedi. Ena je priznala da je pobjegla od straha, bila je mlada i pod pritiskom rodbine. Amar ju je promatrao bez riječi, ne siguran osjeća li tugu, bijes ili utjehu.
Rekao joj je: “Ne prezirem te. Jednostavno mi nedostaje znanje potrebno da shvatim tko sam.” Ena mu je odgovorila: “Ti si moj sin. I Aleksa, i Amar. Ti si istina.” Po povratku kući, Amar je ponovo sreo svog oca. Ovaj put, bez bijesa, ali s jasnoćom, rekao mu je: “Cijenim što si me htio zaštititi, ali nisi imao pravo oduzeti mi mogućnost da saznam istinu.”
Otac je zaplakao, priznajući da je Amar bio sve što je ikada imao i da je bio uplašen da će ga izgubiti. Toga su dana prvi put u životu zagrlili jedno drugo. Danas, Amar, ili Aleksa, nalazi se između dvije odanosti. Poštuje i Bajram i Božić, pisao je eseje o oprostu i posjetio grobove oba djeda – muslimanskog i pravoslavnog. Iako u dokumentima još uvijek piše ime Amar, u svoj dnevnik je upisao inicijal “A. Sehić”, simbolizirajući sve što je doživio.
- Kao što objašnjava, istina nije uvijek jasna, ali samo njezino posjedovanje može nas osloboditi. S druge strane, Ena jako žali. Godinama je nosila teret odluke koju nikada neće zaboraviti.
Bila je mlada žena koja je voljela muškarca s druge strane društvenih granica, ali joj je nedostajala snaga da se bori za tu ljubav. Kad je Amar nazvao, srce joj je zastalo. Prvi susret bio je poput katarze, ne zato što je iskorijenio prošlost, već zato što je omogućio izgradnju novog početka. Danas se Ena i njen sin čuju svaki dan.
Razvijaju odnos temeljen na zajedničkom putu, dijele misli i pokušavaju popraviti štetu. “Učim biti roditelj nakon 20 godina. Svaki dan je novi trenutak podučavanja,” kaže Ena. Amarova priča javno je podijeljena kako bi inspirirala druge da traže istinu. “Svako dijete treba moći razumjeti korijene svoje baštine. Svaki roditelj ima pravo na priliku da o tome razgovara. Teško je, ali moguće,” zaključuje on.
