Danas vam donosimo ispovijest jedne mlade žene koja se našla u jako nezavidnoj situaciji i to na dan svog vjenčanja koji je trebao da bude najsretniji u njenom životu. U nastavku saznajte šta se desilo.
Ana je u moj život stigla kada sam imao samo sedam godina. U tom trenutku moja biološka majka se udala drugi put i preselila u drugu državu, ostavila me da živim s ocem. Ana je bila ta koja me dočekala otvorenog srca, strpljivo me upućivala kako da zavežem pertle, osiguravala mi je užinu za školu i čitala mi priče svaku večer dok nisam zaspao. Bila je pažljiva, ljubazna, uporna i imala je beskrajnu želju postati mojom zagovornicom, iako me nije morala roditi. U dobi od 28 godina, na pragu sam novog poglavlja u svom životu: pripremam se za svoj veliki dan, svoje vjenčanje.
- Sve bi trebalo biti savršeno, ali jedna jedina izjava moje majke izazvala je nemir i pitanja u mom srcu. Objasnila mi je: “Neću prisustvovati vašem vjenčanju ako je Ana prisutna. Ove su riječi bile razornije nego što sam očekivala i stavile su me u tešku poziciju između dvije žene koje su mi promijenile život. Na kraju sam se odvažio razgovarati s Anom. Pogledao sam je u oči i rekao, cijenim te, ali krv je ipak krv. Nije ništa govorila, samo me gledala onim mirnim očima punim ljubavi i pretvarala se da se smiješi.
Taj me osmijeh pratio nekoliko dana, možda i preko noći, jer nisam mogla razlikovati tugu, razočaranje ili jednostavno prihvaćanje. Ujutro mog vjenčanja, kada sam trebala biti samo uzbuđena, telefon se ugasio. Na monitoru je zabilježeno njezino ime – Ana. Srce mi je zakucalo, ali od onoga što sam čuo u slušalici sam se sledio. Rekla je da će djeca s vremenom razviti sposobnost da sama shvaćaju stvari jednog dana, tihim, mirnim glasom. Nakon toga ćete shvatiti da majka nije samo netko tko vas je rodio.
Majka je netko tko se brine o vama, tko daje prednost vašim potrebama nad svojima i tko se odriče svega za vašu sreću. To je ono što je majčinstvo. Nakon izjave red je ostao nijem. Prekinula je. Telefon je izgubljen u mom vlasništvu. Osjetio sam kako mi se želudac zbija, glava se naginje i teret u prsima zbog kojeg sam skoro prestao dah. Užasnuta sam pobjegla za tatom. Trebao sam razgovarati s njom, objasniti joj da joj ne želim nanijeti bol, da je cijenim više nego što se bilo kojom riječi može opisati.
Međutim, kada sam se vratio kući, dočekao me prizor koji nikada neću zaboraviti. Njezin dio kabineta bio je خالی. Njezin miris sada nije bio prisutan u sobi. Sve se činilo tiho, hladno i prazno, kao da nikada nije bila na ovom mjestu. Na stolu je bilo pismo upućeno mom ocu. Objasnilo je da odlazi jer se više ne osjeća dijelom obitelji. Da, unatoč tome što je godinama pokušavala postati dio nas, i dalje se osjećala strancem. Rekla je da me obožava, ali da je obeshrabrena od pokušaja posjedovanja mjesta koje joj, kako je rekla, nikada nije u potpunosti pripadalo.
U tom su mi trenutku kukovi pokleknuli i pala sam na pod dok su mi suze tekle niz fasadu. Srce mi je postalo ozlijeđeno kad sam shvatio što sam postigao. Moj značajan dan, koji je trebao biti najljepši dan u mom životu, sada je bio ispunjen gorkim osjećajima, tugom i neizrecivim osjećajem krivnje. Nisam želio da se situacija ovako zakomplicira.
Jednostavno sam želio da moja biološka majka bude uz mene dok sam izgovarao završne riječi, “Da.” Je li to bilo previše tražiti? No, dok mi Anine riječi odzvanjaju u glavi, razmišljam jesam li u potpunosti razumjela svoju majku. Krv može biti biološki povezana s ljudima, ali ljubav, smrt i prisutnost ono je što nadahnjuje vezu u srži.
