Smrt je prirodan dio života, ali način na koji se o njoj razmišlja i obilježava može biti izuzetno raznolik. U ovom slučaju, pričamo o jedinstvenom oproštaju u Hrvatskoj, gdje je umjesto tuge i tišine odzvanjala muzika i radost.
- Priča o ovoj neobičnoj sahrani govori o čovjeku koji je tokom svog života bio poznat po svojoj averziji prema pravilima i konvencijama. Njegova obitelj otkrila je da je želio da njegov ispraćaj bude svečan, ali ne na klasičan način.
Umjesto tihe atmosfere i suza, zamislio je da ga pratiti glazba koja će evocirati draga sjećanja i radost. Tako se desilo da je u malom primorskom gradu Rogoznici groblje odjednom postalo mjesto slavlja života umjesto mjesta tuge. Glazba tamburice i pjesma “Volim piti i ljubiti” bile su u centru ovog događaja, što je ostavilo dubok dojam na sve prisutne.
Umjesto tradicionalnih molitvi i naricanja, bili su tu smijeh, uspomene i osjećaj topline koji je nadilazio uobičajeni oproštaj. Prijatelji i obitelj pokojnika ističu da je ovo bilo u skladu s njegovim karakterom i životnim stavom. Bio je poznat kao osoba puna energije, koja je uvijek težila slobodi i životu bez ograničenja.
Nije želio da ljudi plaču zbog njega; želio je da se prisjeti njegovih najboljih trenutaka kroz osmijeh i riječi koje će uzdignuti duh. Video snimak ovog događaja, koji se brzo proširio društvenim mrežama, prikazuje grupu ljudi okupljenih oko lijesa, a njihove su emocije više bile usmjerene ka divljenju nego ka tuzi. Atmosfera je bila topla i poštovana, ali i prepuna života, upravo kako je pokojnik želio.
- Reakcije na ovaj događaj bile su podijeljene. Dok su mnogi podržali ideju o tome da se smrt može obilježiti na način koji odražava osobnost pojedinca, drugi su izrazili zabrinutost zbog odstupanja od tradicionalnih normi.
Međutim, bliži prijatelji i obitelj tvrde da je to bila autentična želja pokojnika i da su tamburaši nastupili uz potpuno odobravanje svih uključenih. Ovo nije bio pokušaj da se privuče pažnja ili stvori spektakl, već iskreno priznanje čovjeku koji je živio strastveno i želio da njegov odlazak bude otisak njegovog karaktera – slobodan i vesel.
Ovakvi događaji otvaraju prostor za razmišljanje o modernim pogrebima i načinima na koje se danas obilježava odlazak voljenih osoba. Sve više ljudi želi da njihov ispraćaj bude prilagođen njihovoj jedinstvenoj osobnosti. Umjesto crne nošnje i formalnih rituala, neki biraju glazbu, fotografije ili druge simbole koji su im bili bliski u životu.
- Drugi koriste priliku da izdvoje novac namijenjen cvijeću za dobrotvorne svrhe, dok neki žele biti praćeni baš onom pjesmom koja im je bila najbliža srcu. Smrt prestaje biti tabu tema kad se shvati kao dio života koji može biti slavlje umjesto samo izraz tuge.
Melodija koja je tog dana odzvanjala u Rogoznici, iako pomalo zabavna, dobila je dubok značaj. Pjesma “Volim piti i ljubiti” postala je simbol slavlja života, utjelovljujući slobodu i radost čovjeka koji je želio da njegov oproštaj bude lišen tuge. Poruka ovog događaja bila je jasna: smrt ne mora biti samo kraj, već i posljednji način da se poštuje individualnost osobe.
U društvu koje sve više traži autentičnost, ovaj oproštaj podsjeća nas da posljednji pozdrav ne mora biti standardan, već da bi trebao odražavati jedinstvenost pojedinca. Na kraju, melodije tamburice i uspomene na lijepo provedeno vrijeme postale su trajni trag čovjeka koji je život cijenio i slavio baš onako kako je želio – bez ograničenja i pravila.
