Pokojni patrijarh Pavle je jedan od najomiljenijih crkvenih vladara u novijoj srpskoj istoriji a ostaće upamćen po svojoj skromnosti i mudrosti. Danas se prisjećamo jednog događaja koji pokazuje svu njegovu veličinu.
Predstavljamo vam dirljivu priču o patrijarhu Pavlu, liku koji utjelovljuje skromnost, duhovnost i nepokolebljivu vjeru. Njegova životna priča, uz svakodnevne podvige, ostavila je dubok trag u srcima stanovništva. Patrijarh Pavle, rođen 11. rujna 1914. godine u selu Kućanci u Slavoniji, bio je primjer doživotnog opredjeljenja za jednostavnost i duboko poštovanje prema svim ljudima, bez obzira na njihov društveni status, utjecaj i bogatstvo. Postao je najugledniji poglavar Srpske pravoslavne crkve zbog svog načina života koji je bio primjer kršćanske poniznosti.
- Njegove izjave, izbori i ponašanje u svakodnevnim interakcijama pokazali su da se nije odvajao od stanovništva; nego je živio uz njih, među njima i kao jedan od njih. Patrijarh Pavle nije bio veličanstven čovjek, ali su njegove suptilne poruke i djela odjeknula dublje od bilo koje propovijedi. Poznata anegdota, koja se često prepričava generacijama i još uvijek navodi u raspravama o njegovom karakteru, govori o susretu sa svećenikom iz Beograda. Ovaj svećenik posjedovao je novi, luksuzni Mercedes koji je plijenio pažnju gdje god bi stigao.
Tog dana, dok je patrijarh Pavle išao Ulicom kralja Petra prema Patrijaršiji, sveštenik ga je primetio i zaustavio vozilo da ga preveze, smatrajući da time iskazuje poštovanje prema duhovniku crkve. Otvarajući vrata s velikim poštovanjem, svećenik je pozvao patrijarha da uđe, na što je patrijarh ljubazno pristao i sjeo u vozilo. Nije prošlo dugo prije nego što je Paul postavio izravno, ali duboko smisleno pitanje: “Oče, čiji je ovo auto?” Svećenik, očito pun ponosa, odgovorio je da je automobil njegov i da je kupljen vlastitim sredstvima. Taj je odgovor, međutim, imao posljedice.
Patrijarh Pavle, koji je svoj život posvetio putovanju javnim prijevozom ili pješice, odmah je zatražio da se vozilo zaustavi. Kad je prestala, kratko je rekao: “Neka ti je Bog na pomoći”, prekrižio se i nastavio pješice. Ovaj narativ služi ne samo kao odraz njegovog osobnog pogleda na skromnost, već također prenosi uvjerljivu poruku svećenstvu, naglašavajući nužnost da oni stanovništvu daju primjer primjerenog ponašanja, potrošnje i načina života. Za Pavla je čin služenja Bogu nadilazio puku vjeru; uključivalo je demonstraciju osobnog integriteta.
Njegovo tumačenje kršćanske službe podrazumijevalo je samoodricanje, poniznost i brigu za običnog pojedinca. Prema njegovu mišljenju, uživanje u luksuzu, udobnosti i iskazivanje moći materijalnim dobrima u osnovi je u suprotnosti s temeljnim načelima svećeničkog poziva. Zato i ne čudi što ga je narod volio – ne zbog titule ili položaja, nego zato što su ga doživljavali kao istinskog duhovnika, čovjeka koji je utjelovljivao njegov nauk. Odjeća mu je bila nepretenciozna, često zakrpana, a obroci su mu bili skromni. Iako je govorio blagim tonom, izazivao je pažnju i poštovanje svih koji su ga slušali.
Oni koji su ga imali prilike upoznati sjećaju se njegovih toplih osmijeha i pronicljivih savjeta, kao i suptilnih kritika koje su se bavile suštinom raznih pitanja. Suzdržavao se od prosuđivanja, ali je još uvijek posjedovao sposobnost voditi druge prema pravom smjeru djelovanja. Umjesto izdavanja naredbi, motivirao je druge svojim uzornim ponašanjem. Njegova rečenica „Budimo ljudi, iako smo Srbi“ mnogima je postala vodilja, a svoj utjecaj proširila je i izvan crkvenih krugova.
Njegov pogled na materijalni svijet bio je gotovo asketske naravi. Kad su ga pojedinci promatrali kako čeka autobus ili se kreće gradom sa štapom, bez pratnje i ikakve veličine, mnogi su ostali zatečeni doživljavajući ga kao još jednog običnog pješaka. Međutim, upravo je ta običnost bila njegova snaga. U eri u kojoj su bogatstvo, autoritet i društveni položaj sve više diktirali vrijednost pojedinaca, patrijarh Pavle je bio primjer alternativnog puta – puta definiranog istinom, pravdom i poniznošću.
Njegov odlazak 2009. ostavio je značajnu prazninu, ali je također uspostavio duboko nasljeđe koje i danas motivira nebrojene pojedince. Uspomena na njega traje jer nije bio samo patrijarh Crkve, nego i patrijarh jednoga naroda, oslikavajući kršćanski život u njegovu najautentičnijem izrazu. Priče poput one o svećeniku i Mercedesu služe i kao pouka i kao podsjetnik da se prava duhovnost ne nalazi u materijalnom bogatstvu, već u poniznosti srca.
