Ljudi su oduvijek nekim predmetima ili mjestima davali mističnu moć a vjernici pravolsavne ispovijesti tvrde da postoji manastir koji vam donosi sreću i prosperitet u životu nakon što ga posjetite.
Manastir Kakovo se izdvaja među brojnim manastirima koji čuvaju duhovno nasleđe pravoslavlja, zahvaljujući svojim različitim tradicijama i verovanjima koja privlače hodočasnike širom sveta. Smešten duž obale Halkidikije, u blizini Jerisosa i Uranopolisa, ovaj manastir služi kao metoh Hilandara i dočekuje sve posetioce, bez obzira na pol ili versku pripadnost. Vinova loza Svetog Simeona – Živi znak vere: Među najposećenijim prostorima manastira je loza koja je, kako kaže legenda, iznikla iz upražnjenog groba Svetog Simeona Mirotočivog, takođe priznatog kao cenjenog župana Stefana Nemanje.
- Ova loza, koja vekovima autonomno cveta, smatra se čudesnom i predstavlja trajno prisustvo sveca. Smatra se da daje blagoslove i ostvaruje želju onih koji iskreno vjeruju i mole se u njegovom prisustvu. O duhovnom utjecaju i moći koji se vrše na posjeti manastira često svjedoče oni koji su se hodočastili. Brojni parovi koji žele da zatrudne dele priče o postizanju trudnoće nakon molitve u manastiru i konzumiranja plodova vinove loze. Ovakva iskustva služe za jačanje uvjerenja u izuzetnu moć manastira i njegove povijesne loze. O značaju manastira na duhovnom putu govori manastir Kakovo, koji služi i kao versko središte i kao svetište spokoja i utehe.
Crkva posvećena Svetom Nikoli, uz miris tamjana, tišinu okolne prirode i mirne zidove koji su svjedočili vekovnu istoriju, zajedno čine jedinstvenim učesnikom za pojedince u potrazi za duhovnim podmlađivanjem. Manastir Kakovo služi kao svetište gde se vera, tradicija i čuda koegzistiraju u savršenom skladu. Rod svetog Simeona oličava trajnu snagu vjere i nade, služeći se kao sudionik da se čuda protežu izvan okvira povijesti iu današnje vrijeme. Za one koji traže duhovnu obnovu i koji vjeruju u djelotvornost molitve, hodočašće u ovaj manastir može dovesti do ispunjenja želje i dubokog osjećanja duhovnog spokoja.
Bonus tekst:
U suvremenom društvu, čokolada je postala suštinski element svakodnevnog života i svrstava se među najcjenjenije konditorske proizvode na svijetu. Ipak, put njegova razvoja bio je daleko od prijatnog. Poreklo čokolade seže hiljadama godina unazad do srži drevnih centralnoameričkih civilizacija, gdje je imala ulogu koja se znatno razlikuje od one koju danas prepoznajemo. Prvi ozbiljni korisnici kako su bili Maje, a zatim i Asteci, koji su od njegovih zrna napravili napitak poznat kao “kocolatl”. Ovo piće, koje se odlikuje gorkim i šumskim kvalitetom, pripremljeno je bez šećera i kombinirano sa vodom, načinima i ljutim papričicama.
Daleko od toga da je bila samo kulinarska poslastica, predstavljala je slavljenički doživljaj u tehničkom obliku. Smatralo se da daje snagu, energiju, pa čak i božanska svojstva. Primetno je da su ga vladari kao što je Moktezuma svakodnevno konzumirao, sigurni da će im pomoći u održavanju snage i koncentracije. Kako je imao značaj izvan svog ukusa. Pasulj je korišten kao oblik valute, sa povijesnim izvještajima koji ukazuju da bi se za deset zrna moglo kupiti pile, dok je za komad fine tkanine bilo potrebno stotinu zrna. U toj kulturi, kako je prevazišao puku hranu; predstavljala je vrijednost, ponos i simbol duhovnosti.
Po dolasku španjolskih konkvistadora u Novom svijetu tijekom 16. stoljeća, ovaj izvanredni napitak nije promakao njihovoj stranici. Ernan Kortes i njegovi suputnici priznali su njegov značaj i odlučili da ga iznesu pred Europski sud. Ipak, Špancima je gorak ukus bio neprijatan. Kao odgovor, oni su modifikovali piće eliminišući ljute začine i uključivanjem šećera i cimeta, što je rezultiralo nežnijom i prijatnijom mešavinom koja je brzo stekla naklonost aristokratije. Čokolada je prvi put uzorkovana u Europi oko 1500. godine, isključivo u tehničkom stanju.
Dugo je služio kao simbol luksuza, dostupan samo najvećim pojedincima. Ipak, ova se situacija promijenila dolaskom industrijske revolucije. 19. vijek označava dolazak nove ere za čokoladu. Švajcarska se pojavljuje kao lider u unapređenju proizvodnih tehnika. Godina 1828. svjedoči pojavljivanja masovne proizvodnje, olakšane napretkom u metodi ekstrakcije kakav putera. Značajna prekretnica dogodila se 1875. godine kada je Danijel Piter, u partnerstvu s Henrijem Nestleom, razvila prvu mliječnu čokoladu ugradnjom mlijeka u prahu. Ovaj revolucionarni pronalazak transformiše teksturu, ukus i oblik čokolade, pretvarajući se iz napitka u čvrst desert.
