Mnogi ljudi u svijetu su odrasli odvojeno od svojih bioloških roditelja, a razlozi za to su različiti i često vrlo lični. Međutim, gotovo svi koji su se našli u takvoj situaciji dijele zajedničku potrebu da saznaju više o svojim korijenima i osobama od kojih su potekli.
- Priča Steva Edsela govori o dugogodišnjoj potrazi za identitetom, koja je bila ispunjena emocionalnim preokretima i iznenađenjima. Steve je od malih nogu znao da je posvojen, ali detalji o njegovim biološkim roditeljima ostali su skriveni.
U njegovoj sobi, u ormaru, čuvani su novinski isječci koji su govorili o njegovom porijeklu. Jedan od tih tekstova posebno mu je ostao duboko urezan u pamćenje – vijest objavljena 30. prosinca 1973. pod naslovom “Majka napušta sina, bježi iz bolnice”. Tek kasnije je shvatio koliko je ta priča bila složena: njegova biološka majka imala je samo 14 godina kada ga je rodila.
Došla je u bolnicu pod pseudonimom, rodila sina i istog dana nestala bez traga. Medicinsko osoblje nije imalo nikakve informacije osim crteža mlade djevojke s naočalama, šiškama i napuhanim nosom – jedini trag koji je Steve imao godinama. Iako je nakon posvojenja živio stabilan život, unutar njega je postojao stalni sukob i potreba za spoznajom o svojim korijenima.
S 14 godina počeo je ozbiljno razmišljati o svojoj majci, shvativši da je došao u one godine u kojima ga je ona rodila. Godinama je tragao za odgovorima, ali tek u svojim četrdesetim godinama pronašao je alat koji bi mogao pomoći – genetsko testiranje koje je nudila AncestryDNA.
Rezultati su mu otkrili vezu s udaljenim rođacima, ali nisu davali konkretne odgovore. Kada se pridružio Facebook grupama posvećenim pomaganju posvojenicima da pronađu svoje biološke roditelje, susreo se s Keckom Mooreom, stručnjakom za genetsku genealogiju. Ova suradnja otvorila mu je nove horizonte.
Moore je uspjeo suziti krug na dvije žene koje bi mogle biti njegove majke. Jedna je imala stabilan život i obitelj, dok je druga živjela sama, daleko od rodbine, što je pobudilo Steveovu intuiciju da je upravo ona njegova majka. Međutim, istraživanje je donijelo neočekivano otkriće – postojala je velika vjerojatnost da su njegovi roditelji bili u krvnom srodstvu.
Ovo otkriće preplavilo ga je silnim emocijama: šamom, tugom, gađenjem i bijesom. Nikada nije razmatrao mogućnost da je njegovo začeće rezultat incestuozne veze. DNK test nije mogao definitivno utvrditi je li njegov otac bio stric ili djed, ali je jasno pokazao da je riječ o bliskom rođaku njegove majke.
- Steve je bio zapanjen i ispunjen užasom, ali je ipak osjećao zaštitu prema svojoj majci, smatrajući je nevinom žrtvom okolnosti. Odlučio je pokušati uspostaviti kontakt slanjem pisma popraćenog fotografijama i izrazom ljubavi, izbjegavajući detalje o očinstvu.
Iako nije dobiven odgovor, sam čin slanja pisma imao je duboko značenje za Stevea, jer je predstavljao prvu opipljivu vezu s njegovom majkom. Steveova potraga bila je isprepletena s osobnim izazovima, uključujući srčanu manu, kirurške zahvate i nemogućnost začeća djece sa suprugom Michelle. Mnogi u njegovoj grupi podrške također su imali zdravstvene probleme povezane s genetskim podrijetlom.
Nakon dvije i pol godine, konačno je pronašao ime svog oca na web stranici AncestryDNA – bio je to stariji brat njegove majke. Iako je Steve pokušao uspostaviti kontakt, ovaj put nije dobio odgovor. Ipak, godine su ublažile njegovu ljutnju, zamijenivši je empatijom prema njegovoj majci.
- Pokušao je pristupiti njoj kroz njenu sestričnu, koja je izrazila želju da ga upozna. Njihov odnos je postao bliži dok je čitala njegov dnevnik, jačajući vezu među njima. Nakon što je upoznao širu obitelj svog rođaka, Steve je doživio duboko olakšanje.
Prvi put je bio dio obitelji koja ga je otvoreno prihvatila bez predrasuda. Iako sanja o ponovnom susretu sa svojom majkom, pronalazi smisao u tome što pomaže drugima kroz grupe podrške. Njegova priča, puna bola i snage, služi kao podsjetnik na važnost potrage za identitetom, moć oprosta i vrijednost istine u procesu liječenja unutarnjih rana.
