Predrag Stojaković je ime koje ulijeva nemir mnogim generacijama. Njegove trojke označile su važnu eru u povijesti srpske i svjetske košarke. Iako možda postoje vještiji igrači od njega, malo je vjerojatno da će neki drugi igrač postići njegovu razinu veličine. Predrag Stojaković je zaista jedinstven. Ponovno se našao u središtu pozornosti javnosti, iako iz žalosnih razloga. Nedavni događaji iz kriminalnog podzemlja i prometna nesreća u kojoj je sudjelovao Miodrag, Peđin otac, vratili su ga u središte pozornosti.
Peđa je bio suzdržano i introvertirano dijete, koje je jako cijenilo svoju obitelj. Već kao dijete vidjelo se da ima prirodnu sklonost prema sportu. Peđa se okušao u bezbroj sportova, uključujući karate, odbojku, rukomet i nogomet. Ipak, zbog majčine sklonosti, naposljetku je upisao plesnu školu. Peđa je svojedobno izjavio kako ne može poreći vrijednost svog vremena provedenog u plesnoj školi. No, istaknuo je kako, kako bi mogao plesati, mora biti okružen radosnom atmosferom i imati slobodu kretanja bez ograničenja.
Nakon eksperimentiranja s raznim sportovima, pažnju mu je najviše zaokupila košarka. Zbog toga je odlučio otići na audiciju za momčad Papuka u svom gradu. Miran i skladan život obitelji Stojaković naglo je prekinuo početak rata kada je Peđa napunio 14 godina. Upućivali su im prijeteće telefonske pozive, prijeteće grafite i otvorene prijetnje, što ih je na kraju natjeralo da pobjegnu iz Hrvatske. Izvorno je ova četveročlana obitelj posjedovala dvije kuće, dva bara i ogromno imanje u svom rodnom mjestu. No, sudbina se umiješala pa su se našli u vlažnoj garsonijeri u Zemunu, koja se prostirala na samo 25 četvornih metara. Namještaj u njihovom novom domu bio je toliko oskudan da su se morali oslanjati na čavle zabijene u zidove kako bi objesili svoje stvari.
Zbog rata u Hrvatskoj moja se obitelj preselila u Beograd kad sam imao 14 godina i tamo smo ostali dvije godine. Ove dvije godine su mi brzo prošle. Živjeli smo u Zemunu, gdje sam provodio vrijeme igrajući košarku u svim školskim salama. Sve mi je to bilo nepoznato, kao došljaku iz ruralnog kraja s drugačijim naglaskom. Imao sam i ugodnih i neugodnih iskustava. Odlučio sam da upišem Trgovačku školu, po uzoru na roditelje koji su bili trgovci. U to vrijeme sam otkrio i svoj talent za košarku, što je označilo početak mog puta, kako je jednom prilikom ispričao Stojaković. Tijekom rasprave Miodrag Stojaković, otac srpskog košarkaša, otkrio je da mu je jedan Albanac za kuću ponudio vrtoglavih 450.000 maraka. No, ponudu je odbio, priznajući da se boji neodobravanja svojih sumještana. Trenutno se preselio i smješta Albance.
Peđin talent otkriven je tijekom školovanja, što ga je dovelo do toga da počne trenirati s juniorskom momčadi Crvene zvezde – kluba za koji je bio strastven odmalena. Stojaković je svojedobno otkrio da među Srbima koji žive u Hrvatskoj postoji nepisani propis da se navija za Zvezdu. Vjerovalo se da ako se navija za Zvezdu, da je Srbin. Stojaković je također priznao da je u njegovom slučaju navijanje za momčad naslijeđena tradicija jer je i njegov otac navijao za Zvezdu. Peđa, mladi i perspektivni nogometaš, iz juniorske momčadi Zvezde promoviran je u prvu momčad. Nakon potpisivanja ugovora, njegova je obitelj dobila stan od 50 četvornih metara koji im je pružio toliko potrebno olakšanje i udobnost.
Dok je u to vrijeme išao u školu, ostala mu je u sjećanju jedna zadivljujuća priča s njegove obuke. Tijekom jutarnjeg treninga nisam uspio prisustvovati. Kada su me kasnije pitali o mojoj odsutnosti, odgovorio sam na tipičan način, rekavši da sam bio u školi. Trener mi se nasmiješio i upitao: “Još ideš u školu?” Tada mi je objašnjeno da ako želim nastaviti igrati za prvu momčad, redovito pohađanje škole nije opcija. Od tog trenutka nadalje, moj život se vrtio oko kluba, treninga i druženja s onima koji su povezani s klubom. Peđa je nakon dvije godine odlučio otići iz Beograda zbog nedostatka dovoljno prilika koje su mu se ukazale među tadašnjim utjecajnim zvijezdama, uključujući Aleksandra Trifunovića i Nebojšu Ilića.
Obitelj Stojaković suočila se s nizom novih i nevjerojatno ozbiljnih problema. Peđin stariji brat Nenad obolio je od teške bolesti bubrega zbog koje su mu bili potrebni skupi lijekovi kako bi mogao normalno živjeti. Međutim, ti su lijekovi bili preskupi zbog sankcija nametnutih zemlji. Kao rezultat toga, obitelj je donijela tešku odluku da se preseli u Grčku u potrazi za boljim mogućnostima i zdravstvenom skrbi. Solun je postao mjesto gdje je otkrio osjećaj mira. Sa 16 godina dobio sam poziv PAOK-a koji je zahtijevao da se preselim u Grčku. U početku sam imao poteškoća u komunikaciji. No, s obzirom na to da je značajan broj članova našeg tima bio Srba, kao što su Tomić, Nestorović, Vukčević, Gurović, Tarlać i Jarić, uspio sam izbjeći potrebu učenja grčkog. No, kad sam odjednom ostao sam u timu, nije mi preostalo ništa drugo nego naučiti jezik. Tijekom mojih pet godina u PAOK-u stekao sam mnogo prijatelja i doživio prekrasna iskustva.
Što se tiče osobnog života, uživao sam u vremenu provedenom tamo. Solun je grad koji mi je prirastao srcu. Grčka je mjesto koje savršeno odgovara mom životnom stilu i mogu sa sigurnošću reći da mi je kao drugi dom. Tamo sam čak kupio i stan nakon odlaska u Ameriku”, ispričao je Peđa. Peđa je u PAOK-u imao prekrasnih pet godina. U posljednje dvije sezone koliko je proveo tamo, uspio je postići preko 20 poena po utakmici, što ga čini nevjerojatnim igračem. Peđa je također bio dobitnik nekoliko nagrada i priznanja tijekom svog vremena u PAOK-u, uključujući proglašenje najkorisnijim igračem grčke lige, te dva puta izabran za najboljeg aktera All-Star utakmice. Uz to, bio je i najbolji strijelac Eurolige u sezoni 97/98.
