Neočekivani i poprilično šokantni odlazak velikog umjetnika i prijatelja Žarka Lauševića, duboko je utjecao na širu javnost koji su nekada činili Jugoslaviju. Kapetan Dragan, poznat i kao Dragan Vasiljković, nakon Lauševićeve smrti prisjetio se uspomena koje će mu zauvijek ostati urezane u sjećanju. Dogodilo se to samo nekoliko dana nakon Lauševićevog odlaska sa svijeta.
Odnos Žarka i Dragana prevazišao je puko prijateljstvo. U teškim vremenima služili su kao simboli nepokolebljive podrške, snage i nade u svjetliju budućnost. Iako je ta nada često bila na kušnji, nikada nije posustala, a oni su ostali ustrajni u vjeri da će sutra biti bolje. Jako su se cijenili, nikad ne dovodeći u pitanje važnost svoje veze i nikada ne dopuštajući da se pijedestal njihovih zajedničkih težnji sruši.
“Laušević i ja imali smo iskreno prijateljstvo koje je trajalo više od tri godine. Provodili smo svaki dan zajedno, čak smo i spavali jedni kod drugih; bilo je to pravo druženje. Iako ne mogu potvrditi Žarkove glumačke sposobnosti, poznajem ga osobno. Jedina produkcija u kojoj sam ga gledao bila je “Boj na Kosovu” jer inače ne gledam televizijske serije i filmove. Poznajem Žarka, njegovu obitelj, Maju i Ajsu. Kad god ga se prisjetim, sjetim se trenutka kada mi se povjerio da namjerava nabaviti vatreno oružje. Unatoč slici koju većina ima o njemu kao žestokom ratniku poput Miloša Obilića, Žarko je bio nježan, blag čovjek koji je bio odan svojoj obitelji.” – kazao je Dragan, pa zatim nastavlja priču.
“Za vrijeme mog druženja s njim niti jednom nisam svjedočio da je Žarko iskazao bilo kakav interes ili sklonost izvanbračnim vezama. Njegova ljubav prema Maji bila je ogromna. Sjećam se živo dana njezina rođenja, kad sam slučajno zatekao njega kako kreči kuću. Ponudio sam mu pomoć i neumorno smo radili tri noći kako bismo osigurali da posao bude obavljen kako treba. Žarko je s nestrpljenjem pripremao stan za dolazak supruge i djeteta, iako se radi o skromnom i skromnom prostoru kakav se ne bi očekivao od superzvijezde.
Tijekom tog razdoblja nije bilo neuobičajeno posvuda vidjeti ljude s dugim oružjem. No, da je to danas, ova ideja mu ne bi pala na pamet. Savjetovao sam mu da oružje drži kod kuće i da kupi samo revolver. Iz revolvera je teže pucati jer se metak mora ponovno napeti nakon svakog hica. Oružje je opasan predmet, a često su žrtve nesreća nestručnog rukovanja nečiji bližnji. Lako je slučajno povući okidač ili zaboraviti izvaditi streljivo. Vasiljković je o tim točkama tijekom našeg razgovora bio vrlo konkretan, a njegov retrospektivni pogled na naša zajednička iskustva jasno mu je urezan u podsvijest.
Zatekao sam se u Krajini u jeku rata kada sam nekoliko dana kasnije primio vijest. Kao odgovor, brzo sam otišao u Beograd, a zatim u Crnu Goru. Unatoč tadašnjoj zabrani posjeta, omogućen mi je pristup zatvoru u koji su me odveli u ćeliju. Dok sam sjedio na krevetu, šokirao sam se kad sam ga vidio. Iako je bio pod sedativima, ostao je pri svijesti. Laušević prije mene nije bio isti kao prije nekoliko dana. Pitao sam ga: Lauševiću, zašto si nosio pištolj? Na što je on odgovorio: “Nosio sam je u torbici jer sam se bojao da mi netko ne provali u stan. Kada su mi lopovi pokušali ukrasti torbicu, vidio sam brata na podu kako ga udaraju po glavi. Ubijali su ga! Bojao sam se da će mi uzeti pištolj iz torbice. Siguran sam da je motiv iza njegovih postupaka bio samoodržanje i ne mogu me uvjeriti nikakvi argumenti u suprotno.
Po mom iskustvu, svaki pojedinac koji ga je upoznao dijeli moje mišljenje: bio je to osoba bez ikakvih tragova agresije, nježne i smirene naravi. Nije pokušavao ponuditi isprike za svoje postupke, bio je častan čovjek. Njegove su riječi bile jednostavne: oslobodi mog brata, spasi ga, on je nedužan, ja sam odgovoran. Time je pokazao svoj izniman karakter. Obitelj mu je bila na prvom mjestu, a odvajanje od Maje rezultat je toga: želio je zaštititi one do kojih mu je najviše stalo od bilo kakvog zla. Mogu razumjeti njegovu odluku. Kad bih svjedočio napadu trojice muškaraca na mog brata, ne bih oklijevao upotrijebiti smrtonosnu silu. Ova vrsta impulsa javlja se kod svih muškaraca. Ekstremna presuda koja je izrečena rezultat je činjenice da je u predmetu bio Laušević. Proučavajući njegovu povijest nasilja, lako se može shvatiti prava priroda njegovog tima. Međutim, ne želim se vraćati na to prošlo iskušenje. Umjesto toga, trebali bismo ga pamtiti ne kao ubojicu, već kao nekoga tko se borio za ono u što je vjerovao.
Iako nisam medicinski stručnjak, vjerujem da stres može imati dubok utjecaj na naše blagostanje. Prirodno je da kao ljudi doživljavamo bol i patnju, a ponekad to može postati nepodnošljivo. U tim slučajevima, naša tijela mogu podleći boli, što nas dovodi do naših posljednjih trenutaka. Zahvalan sam što nisam svjedočio svom voljenom u tom stanju. Umjesto toga, radije čuvam uspomene na sretnija vremena sa Žarkom, Majom i Ajsom, njegujući te pozitivne trenutke. Izražavam sućut obitelji, obožavateljima i pratiteljima, odajući vječnu počast svojoj voljenoj osobi.” – zaključio je Dragan i izrazio je namjeru da prisustvuje komemoraciji i kremaciji 20. studenog na Novom groblju u Beogradu.
