Fruška gora postala je omiljeno mjesto za one koji traže skupe gljive tartufe koje rastu pod zemljom. To je dovelo do porasta broja lovaca na tartufe u drugim dijelovima zemlje, a osim u Sremu i Mačvi, lov na tartufe je prisutan i u Deliblatskoj peščari, planinama Kosmaj, Rudnik i Oplenac, Obedskoj bari, šumama Crnog Luda i Senajske bare, te duž reka Bosut i Lug. Tartufi imaju tendenciju da uspijevaju u simbiotičkom odnosu s određenim drvećem kao što su kesten, hrast, bijela topola i lješnjak. Stoga ih nije rijetkost pronaći u ovim vrstama šuma. Trenutno se procjenjuje da u Srbiji ima oko 5.000 tartufara. Međutim, nepostojanje jasnih i konkretnih propisa rezultiralo je neredom unutar ove industrije.
Tartufari nisu predusretljivi u svojim aktivnostima jer skrivaju lokacije na kojima traže tartufe, prvenstveno iz financijskih razloga. Međutim, značajno se povećao broj pojedinaca koji traže tartufe. Svatko može tražiti tartufe bez dozvole, što dovodi do sukoba, oštećenih vozila, izrezanih guma, verbalnih prepirki i fizičkih obračuna. Trenutna sezona je na izmaku, ali će nova potraga započeti veoma brzo, što će dovesti do navale ljudi sa psima koji pretražuju Frušku goru u potrazi za tartufima, a to potvrđuje fruški tartufar Vladan Ilić.
Vrijednost “zlatnih” gljiva, također poznatih kao tartufi, ilustrira količinu stvarno prisutnih tartufa. Crni tartuf, jeftinija sorta, prodaje se po približno 50 eura po kilogramu. Nasuprot tome, kraljevski bijeli tartuf može postići cijene u tisućama eura po kilogramu. Prema pionirskom lovcu na tartufe u Srbiji, zemlja je dom golemim količinama tartufa, što je rezultiralo ilegalnim izvozom tona ove delicije.
U svom govoru Vladan je spomenuo da veliki bijeli tartuf u zapadnoj Europi košta 2.000 eura, međutim, na našem podnevlju cijena je dvostruko veća. Zbog toga ne čudi što sve više imućnijih stranaca iz susjednih zemalja dolazi ovamo kako bi bez potrebnih dozvola kupovali i izvozili ove vrlo tražene gljive, poznate po svojim afrodizijačkim svojstvima. Među onima koji kupuju tartufe u Srbiji ima kupaca iz Hrvatske i Slovenije, a za razliku od naše situacije, u Hrvatskoj se nalazišta tartufa pouzdano znaju, a postoje i dozvole koje koštaju oko 100 eura godišnje.
U Srbiji oni koji se specijaliziraju za branje gljiva, Tartufari, mogu godišnje zaraditi između 3.000 i 30.000 eura. Značaj ovih gljiva nije bio shvaćen sve dok talijanski ljubitelji tartufa nisu počeli posjećivati Vojvodinu prije dvadesetak godina. Ti lovci, odnosno “tartufari”, nisu bili u lovu na životinje, već na cijenjene gljive. Iako su u međuvremenu u našoj zemlji podignute umjetne plantaže tartufa, tek trebamo stvoriti ugledan proizvod usporediv s onima koje proizvode Istrani, Francuzi ili Španjolci. Kao rezultat toga, većina naših tartufa završi na crnom tržištu, a ovu informaciju potvrdio je i sam Ilić.
Potencijal Srbije da uspostavi globalno prepoznatljiv brend potkopava ilegalna trgovina najpopularnijim svjetskim začinom, što rezultira godišnjim milijunskim gubitkom zemlje. Previsoke cijene tartufa vidljive su na aukcijama na kojima se prodaju za desetke, pa i stotine tisuća eura. Na primjer, kupac iz Hong Konga jednom je platio nevjerojatnih 120.000 dolara za dva bijela tartufa na aukciji održanoj u Italiji prije nekoliko godina. Tartufi su bili teški nešto manje od kilograma, što znači da im je cijena bila tri puta viša od zlata koje se trenutno prodaje za 40.000 dolara po kilogramu.
