Povodom tragičnog incidenta koji se dogodio u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” na Vračaru, u kojoj je život izgubilo osam učenika i radnik obezbeđenja, oglasio se i poznati pisac Vladimir Đukanović, poznat i kao srpski vuk sa “Volstrita”.
Vladimir je napisao iskreno pismo svojoj dvojici mladih sinova, s posebnim naglaskom na svoje starije dijete koje je, kao i mnoge žrtve, trinaestogodišnji tinejdžer. U nastavku našeg današnjeg članka prenosimo vam njegovu poruku. “Teške su ove ulice Vračara za nas, za mog sina koji ima samo 13 godina. Tvrđe su nego ikada, a sada su postale praznije. Dok žuriš u školu, pitam se kakve ti se misli motaju po glavi, gdje ti je pogled uprt. Kažu: “Dao Bog da živiš u zanimljivim vremenima”, ali tvoj otac se tiho boji takvih vremena. Zanimljiva vremena su nažalost ispunjena “kuršumom”, vražjim sjemenom. Tokom ovih vremena sve se raspada, poput osam nevinih duša čije je vrijeme isteklo.
Kao roditelj 13-godišnjaka, razumijem izazove kretanja ovim digitalnim ulicama. Čini se da su gušće i zamršenije od bilo koje fizičke ceste. Pitam se kamo te svi ovi gigabajti vode i odvlače li te od nas, od mene, od porodice. Teško vas je pronaći u ovom virtualnom svijetu i brinem se da ću vas tu i izgubiti. Rečeno mi je da su stvari bile drugačije dok sam ja odrastao, ali vremena su bila jednako burna. Sjećam se zvuka zvižduka metaka i jauka ucviljenih majki. I ja sam krišom prolivao svoje suze, da nitko ne vidi, dok sam im okretao svoja leđa.
Sine, mogu li te pitati kamo si danas krenuo? Možda u školu da dobiješ ocjene? Život je, nažalost, sličan beskrajnom ciklusu ocjena, pri čemu svaki tvoj korak zahtijeva procjenu. Ove procjene, koje mogu da se osjećaju kao opaki oblici ucjene, mogu se lako uvući pod kožu poput krpelja. Ključno je da izbjegavaš osuđivati druge, dijete moje, jer će svaka tvoja prosudba neizbježno nekome biti manjkava. Kloni se oružja, nemoj težiti za junaštvom, i uživaj u toplini očeve ljubavi. Neka tvoja strast bude sfera, a tvoja kreativnost pribor za pisanje. Iznad svega, sine, kloni se plamena i promaje.
Na rubu tih vračarskih ulica, svijeće gore žestinom koja obuhvaća i bijes i tugu. Ipak, kao i sve stvari, vrijeme će ih na kraju ugasiti, čak i one uspomene koje se čine nezaboravnim. Ako se ikad umorite od svijeta, ne zaboravite zastati. Kuršume, preklinjem te da se držiš podalje od mene. Jer ja sam tvoj odraz, a ti moj. Krivnja se nikada ne može pripisati nikome osim ocu, a i ti kad jednog dana postanes otac, prisjeti se te činjenice.
Moj sine od samo trinaest godina, ne prekidaj nevine korake zbog običnog raskoraka. Svaki um nosi tamu svega prošlog i ne razdanjuj ga sam..tu smo. Jer ako nismo bolje da nas nema. Za moje sinove.. koji imaju 10 i 13 godina…” – objavio je sa puno emocija Đukanović na svom blogu koji nosi naziv “Fejsbučenje”.
