U današnje moderno doba kada se tehnologija uvukla u svaki dio društva i naših života jako je teško i izazovno pravilno vaspitati svoju dijecu. U nastavku pročitajte nekoliko savjeta.
Mnogi će roditelji priznati da imaju barem jedno sretno dijete. Ta je želja iskrena i instinktivna. Međutim, ispod nje se ponekad kriju tihe radnje koje s vremenom imaju veći negativan nego pozitivan utjecaj. Dijete je svjesno više od samo riječi koje su mu izgovorene, već i tona, raspoloženja i izgleda osobe koja mu se obratila. Sve to čini dio njegovog unutarnjeg svijeta. Jedna uobičajena pogreška je stalna kritika koja rezultira etiketiranjem.
Kada se djetetu više puta govori da je lijeno, problematično ili neinteligentno, ono neće prepoznati poruku da treba promijeniti svoje ponašanje, već da nešto nije u redu s njim kao bićem. Te riječi nisu trajne na površini. Na kraju postaju unutarnji glas koji dijete internalizira u odrasloj dobi. Umjesto da prizna da je bilo netočno, počinje vjerovati da je to bila samo zabluda. Razlika između kritiziranja ponašanja i napadanja osobnosti je značajna i tu roditelji često prelaze granicu nesvjesno.
Ignoriranje ili zanemarivanje dječjih emocija ima dublji učinak. Odrasli koji se odraslima čine bezopasnima, poput izjave da nema razloga za plakanje ili da njihovo ponašanje uzrokuje roditeljsku nervozu, djetetu poručuju da su njegovi osjećaji teret. Dijete tada uči da su potisnuti, skriveni ili da se osjeća odgovornim za njih. Kasnije često postaje netko tko nije u stanju prepoznati što osjeća, stalno se prilagođava drugima i ne zna kako uspostaviti zdrave granice.
- Nepriznati osjećaji ne nestaju, već tonu u većoj mjeri. Pretjerana zaštita još je jedna uobičajena pogreška koja se obično pripisuje brizi. Roditelj koji stalno ispravlja probleme za svoje dijete, uklanja svaki izvor frustracije i sprječava ga da čini pogreške, zapravo šalje tihu poruku svom djetetu da ono nije sposobno. Djetetu posljedično nedostaje otpornosti, ne uči kako se nositi s neuspjehom ili kako se zauzeti za sebe.
Izvana se može činiti tihim i poslušnim, ali iznutra razvija osjećaj nesigurnosti. Ljubav koja ne ostavlja prostora za autonomiju može ometati razvoj. Uspoređivanje s drugom djecom navika je koja rijetko koristi. Kada djetetu drugi stalno govore da je superiornije, uspješnije ili podređenije, ono ne stječe motivaciju, već osjećaj inferiornosti. Te usporedbe često vode do srama, zavisti ili straha od neuspjeha.
Dijete tada izbjegava pokušavati biti najimpresivnija verzija sebe, umjesto toga pokušava se uskladiti s tuđim standardima. Vrijednost se sada povezuje s natjecanjem, a ne s osobnim postignućima. Posebno kontroverzna tema je ljubav koja se pokazuje samo kroz uspjeh. Kada se dijete hvali, brine o njemu i njeguje samo kada uspije, kada je mirno ili ispunjava očekivanja, ono će vjerovati da ga treba voljeti. Zabluda tada postaje opasnost umjesto prilike za učenje.
U djetetov um usađuje se strah da će, ako pogriješi, izgubiti popularnost. Ta djeca često vjeruju da nisu dovoljno dobra. Ključno je prepoznati da nijedan roditelj nije potpuno besprijekoran i da same pogreške nisu značajne. Problem je u tome što se često ponavljaju, a da ih nitko ne pregledava. Svijest, želja da se stane i razmisli, već je značajna. Djetetu ne treba roditelj koji sve radi točno, već roditelj koji je prisutan, sluša njihove potrebe i spreman je na promjene.
Najsigurnije okruženje za djetetov razvoj je ono koje ima puno ravnoteže. Toplina, ali ne i predaja svemu, ograničenja, ali bez straha od granica, te poštovanje dječjih emocija, ali ne i kontrola nad njima. U ovom virtualnom prostoru dijete se uči da je važno, da mu je dopušteno griješiti i da je voljeno unatoč njihovom nedostatku savršenstva. To je temelj na kojem se gradi čvrsta, stabilna osobnost.
