Danas govorimo o načinu na koji komuniciramo sa drugim ljudima i kako oni to shvataju. Često mislimo da smo kulturni i ljubazni a osobe kojima se obraćamo matraju da se ponižavamo.
Od najranijeg djetinjstva, djeca se podučavaju da život nije samo skup prava, već i odgovornosti i obveza. To se često manifestira kroz njihovo odrastanje u društvu koje od njih očekuje da budu obazrivi i odgovorni prema drugima. Ipak, postoji niz izraza i ponašanja koja bi mogla nesvjesno umanjiti njihovu vrijednost i samopouzdanje, te ih odvratiti od izricanja vlastitih potreba. Iako se u društvu često poziva na obazrivost i poštovanje drugih, važno je prepoznati kada naši izrazi ili ponašanja postaju samo još jedan način za smanjenje vlastite vrijednosti. Ovi izrazi mogu početi kao nešto što se čini jednostavno i ljubazno, no vremenom mogu narušiti osobnu autonomiju i samopoštovanje.
Jedan od najčešćih izraza koji se koristi od djetinjstva do zrele dobi je “Što će drugi reći?”. Ova fraza često postaje kamen spoticanja u životima mnogih ljudi, jer ih prisiljava da stalno razmišljaju o mišljenju drugih i zaborave na vlastite želje i potrebe. Bez obzira na to koliko se činilo kao obična briga za mišljenje drugih, ovo ponašanje može dovesti do ozbiljnih problema, poput gubitka osobnih granica i smanjenja samopouzdanja. Često počinjemo izražavati ovakve misli i ponašanja jer želimo biti pristojni ili izbjegavati sukobe, međutim, oni mogu naškoditi našem unutarnjem miru i samosvijesti.
Jedan od izraza koji je česta pojava u svakodnevnoj komunikaciji je i “Molim vas, dopustite mi da prođem”. Ovo se najčešće koristi kada ljudi žele da prođu kroz gužvu, primjerice na ulici ili u javnom prijevozu. Iako na prvi pogled ovaj izraz može izgledati kao pristojno traženje prostora, često nije nužno – jer postavljamo pitanje koje u biti ne zahtijeva odgovor. Naime, postavljanjem takvih zahtjeva izražavamo osjećaj nesigurnosti, što može učiniti da se osjećamo manje sigurnima u vlastite postupke. Umjesto toga, mnogo bolja opcija bila bi jednostavna izjava: “Moram ići, molim vas pomaknite se”, čime jasno i izravno izražavamo svoje potrebe, ne izlažući se nepotrebnoj nesigurnosti ili zavisnosti od odgovora drugih.
- Ponekad, kada netko izrazi zahvalnost, postoji sklonost da taj izraz zahvalnosti neopravdano smanji značaj truda koji smo uložili. Na primjer, često se javlja pitanje poput “Jesam li vas prekinuo?” kada pokušavamo razgovarati s nekim zaokupljenim nekim drugim poslom. Ovo pitanje zapravo ne čini ništa drugo nego podrazumijeva da su naši postupci nevažni, što može smanjiti naše samopouzdanje i vrijednost. Umjesto toga, najbolji odgovor bi bio nešto poput: “Bilo mi je zadovoljstvo pomoći, uživao sam u suradnji s vama”. Na taj način izražavamo zahvalnost i istovremeno priznanje za naš trud, čime ne podcjenjujemo vlastiti doprinos.
Još jedan primjer u kojem se često osjećamo nesigurno i nesvjesno podržavamo negativne reakcije je u situacijama kada drugi iskažu da im trenutni trenutak nije pogodan za razgovor. Možemo se osjetiti uvrijeđeno, jer mislimo da smo možda u nešto upali, no zapravo je to samo signal da je najbolje poštovati njihov prostor. U tom slučaju, bolje bi bilo pitati: “Je li sada dobar trenutak za razgovor, ili je bolje da zakažemo drugi termin?”. Na taj način izražavamo poštovanje prema osobi i izbjegavamo potencijalne nesporazume.
Roditelji također imaju ključnu ulogu u oblikovanju ponašanja djeteta. Dok djeca uče osnovne životne vještine, roditelji moraju naučiti važnost prepuštanja i uvažavanja potrebe djece za osobnim prostorom i kontrolom. Neke djece posjeduju izuzetnu osjetljivost koja ih može učiniti ranjivijima, ali i duboko svjesnima svijeta oko sebe. To je posebice važno za djecu koja pokazuju izraženu emocionalnu reakciju na vanjske podražaje. Ova djeca možda neće moći nositi određene odjevne predmete zbog njihove teksture, ili će reagirati burno na određene podražaje, poput zagrljaja ili zvukova.
Roditelji koji imaju djecu s ovakvom osjetljivosti trebali bi razumjeti da njihov emocionalni svijet može biti puno intenzivniji nego što im se čini na prvi pogled. Takvo ponašanje nije znak slabosti, već dokaz njihove sposobnosti da se snažno povežu sa svijetom oko sebe. S obzirom na povećanu osjetljivost, djeca takvog tipa mogu se osjetiti duboko pogođena i emocionalno iscrpljena u reakcijama na negativne podražaje. Njihova velika empatija, koja im omogućuje da prepoznaju tugu drugih, također ih čini vrlo osjetljivima na vlastitu bol. Ove osobine mogu im pomoći da postanu izvrsni prijatelji, slušatelji i zaštitnici onih koji to trebaju.
Zbog svoje povećane osjetljivosti, djeca s ovim osobinama često doživljavaju napade tjeskobe ili depresije, pa je važno pružiti im ljubav, smirenost i vodstvo. Roditelji trebaju naučiti prepoznavati ove signale kako bi svojoj djeci pružili podršku koja im je potrebna za suočavanje sa svijetom koji često nije prilagođen njihovim emocionalnim potrebama. Pružanjem nježnosti, suosjećanja i poticanjem da se suoče s vanjskim svijetom, roditelji mogu pomoći djeci da razviju svoje sposobnosti i samopouzdanje.
U konačnici, ključ za uspješno roditeljstvo kod djece koja pokazuju visoku osjetljivost je u ravnoteži između ljubavi i motivacije. Ovaj pristup omogućuje djeci da s vremenom izgrade emocionalnu otpornost i postanu sposobni nositi se sa izazovima koje donosi život.
