Odavno se zna da je ljubav slijepa i da ona ne bira te niko od nas svjesno ne odlučuje u koga će se zaljubiti i kome će pokloniti svoje srce. Tako je bilo oduvijek što nam svjedoči i ova priča koju vam danas donosimo a nju je zapisao srpski pisac Nedeljko Popadić i u kojoj se svjedoči ne samo o ljubavi nego i o časti viteštvu i poštenju kakvo je nekada bilo.
Jedan od junaka priče je Milovan koji je pokazao kako ima veliko srce i razumijevanja i to daleko više nego ljudi u to vrijeme pa i danas. Sve se dogodilo u jednom selu u Crnoj Gori u blizini Plava i u to vrijeme su se brakovi još uvijek dogovarali. Tako je Milovan oženio Stanu koja je bila zaljubljena u momka Petra koji je živio u susjednom selu.
Kada su se svatovi razišli i mladenci ostali sami Milovan je pozvao Stanu da dođe kod njega u krevet ali je ona nijema stojala u ćošku. On je ponovio poziv ali je ona rekla da ne može a na te njene rieči je on upitao da nije prije njega već zgriješila sa drugim muškarcem. Stana mu je odgovrila da nije ali da voli drugoga.
Izvinjavala mu se što mu to nije ranije rekla ali je mislila da će moći da se prepusti svom mužu ali je sada shvatila da joj srce to ne da. Moilovan je upitao kada je upoznala Petra a ona mu je odgovorila da nikada nisu razmijenili ni riječ nego ga je viđala nedeljom kada na konju dođe na pijacu. On joj je rekao da spava i da će razgovarati sljedeći dan ali je u zoru prije prvih pijetlova on uzjahao konja i uputio se u susjedno selo. Ostatak pročitajte ovdje.
