Jakov i Janja su brat i sestra, imaju pet, odnosno osam godina. Nažalost, oboje imaju dijagnosticiran autizam, što je rezultiralo njihovom nemogućnošću verbalne komunikacije. Njihov otac Aleksandar uzeo je više od godinu dana odsustva s posla kako bi se brinuo o njima, dok oni ovise o majci Zagi koja radi kao medicinska sestra i ljubaznosti drugih da im priušte potrebne tretmane. Opterećuju ih i tri kredita te razmišljaju o putovanju u Japan na daljnje liječenje, iako ta odluka u konačnici ovisi o velikodušnosti drugih. Kako se kaže, nesreća često dolazi u paru; takva je bila obitelj Stankić iz Mladenovca. Janji je prije navršene treće godine dijagnosticiran autizam, a nedugo nakon toga i Jakov je dobio istu potresnu dijagnozu pervazivnog poremećaja u razvoju i neodređene mentalne retardacije.
24-satni nadzor prijeko je potreban osobama koje pate od težih poremećaja u razvoju. Briga o djeci s teškoćama u razvoju može biti izazovna zbog nepredvidivosti njihova ponašanja, što je često teško predvidjeti, te činjenice da im ipak treba mijenjati pelene. Iako nisu sami po sebi agresivni, mogu doći u fizički kontakt jedni s drugima. Janja pohađa specijalnu školu “Miloje Pavlović” u beogradskoj četvrti Banovo brdo, gdje joj pomaže osobni asistent i prijevoz koji joj osigurava država. Jakov, pak, ide u vrtić u Mladenovcu i trenutno se borimo da mu pružimo potrebnu skrb. Za njega zapošljavamo logopeda i defektologa, a oboje dobivamo tjedne terapije koje se financiraju iz državnih potpora. Međutim, to je nedovoljno. Kontaktirali smo i kliniku “Saisei” u Osaki u Japanu, gdje su druge obitelji odvele svoju djecu na liječenje. Da bismo tamo odveli djecu, potrebno nam je 15.700 eura, što Aleksandar smatra apstraktnim pojmom, nedostižnim iznosom.
Prema njegovim zapažanjima, Janjine lijekove roditelji nabavljaju s japanskog crnog tržišta zbog smanjene cijene. No, Jakov ih ne može koristiti dok ne navrši šestu godinu. Unatoč visokim troškovima od 35.000 dinara mjesečno, Janjini roditelji podigli su tri kredita za pokrivanje njezinih troškova liječenja. Kao rezultat terapije, Janja je razvila sposobnost kontakta očima, ali je razvila i strah od visine zbog kojeg se teško može nagnuti preko prozora. Kako bi izbjegla kašnjenje dok silazi s drugog kata, ona odlazi ranije od kuće, zbog čega moraju cijelo vrijeme držati zatvorene prozore. Iako Janja govori poneku englesku riječ, njeni roditelji američke emisije gledaju samo na engleskom jeziku, a ne na srpskom. Na pitanje što misli o emisijama, Janja jednostavno kaže: “Baš je lijepo.
Kad Aleksandr zatraži da njegova obitelj skupi igračke, njegova kći postavlja pitanje: “Što želiš da učinim?” Za sina Jakova s ljubavlju kaže da je nalik na dojenče, Zaja je majka, a Aka otac. Kao i sva djeca s autizmom, Janja i Jakov teško ostaju mirni i osjetljivi su na glasne zvukove poput sirena za uzbunu ili građevinskih bušilica. Komunikacija i druženje im je stalna prepreka. Istraživanje u Japanu jamči da se govor i socijalizacija mogu poboljšati terapijom i do 60-80 posto. Postupak uključuje vađenje krvi od članova obitelji za analizu, uz naknadnu terapiju koja se primjenjuje ako je potrebno.
