Bliski prijatelji i kolege poznatog glumca koji je preminuo prije nekoliko dana još uvijek ne mogu da se oporave od Lauševe smrti, i dosta njih i dalje dijeli svoje priče i anegdote koje su imali sa njim.
Redatelj Milan Karadžić i sada već pokojni legendarni glumac Žarko Laušević bliski su prijatelji još od kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada su obojica započeli karijeru u Podgorici.
Povezao ih je uspjeh njihovog “zanatskog” nastupa u dvorani DODEST, a njihovo je prijateljstvo s godinama samo jačalo. Karijera Žarka Lauševića cvjetala je brojnim ulogama sve dok nije naprasno prekinuta, ostavivši neizbrisiv trag u domaćoj kinematografiji.
Tragično je da je u noći između 30. i 31. srpnja 1993. godine, braneći brata, u jednom podgoričkom kafiću smrtno stradao dvojica mladića, a još jedan ranio.
Po povratku u Srbiju nakon dulje pauze, Laušević se našao preplavljen gomilom glumačkih prilika. Od ovih prilika, jedna se posebna uloga istaknula i duboko odjeknula među obožavateljima serije. Tu je ulogu imao Velibor u “Kalkanskim krugovima”.
Milan Karadžić, Žarkov prijatelj i redatelj produkcije, nedavno je otkrio priču kako je Laušević mogao snimati scene za treću sezonu, čak i dok se oporavljao u bolničkom krevetu. Ove detalje Karadžić je prenio za “Super TV.
Laušević je iza sebe nakon smrti ostavio opsežnu zbirku filmova i TV emisija, kao i obitelj koja i dalje oplakuje njegov gubitak. Iz prethodnog braka s Majom dobio je dvoje djece, Dušana i Asju, a s Anitom je dobio sina Jana. Njihova tuga je neizmjerna i ostaju neutješni.
Dok su djeca bila na putu, navirala su sjećanja na Dukin (poznat i kao Dušan) i Asjin posjet bolnici. Doletjeli su iz Chicaga i ostali dva tjedna dok je on bio teško bolestan. Nakon što se oporavio i napustio bolnicu, vratili su se svojim poslovima i obavezama u Americi.
Nedavno, kad je preminuo, upravo su se vratili iz SAD-a. Ostali su s njim u njegovim posljednjim trenucima, pružajući mu brigu i utjehu. Sudbina i život su nepredvidivi, a dirljivo je vidjeti koliko su ga voljeli i koliko im je bio privržen – osvrće se Karadžić na njihovu posvećenost.
Milan Karadžić priznaje da je i u najtežim životnim razdobljima zadržao smisao za humor. Na pitanje o preostalim željama, on odgovara kako slijedi:
Ne bih izrazio takav osjećaj. U prošlosti smo isključivo prepričavali priče svojih muških kolega. Te su priče bile isključivo crnogorske i često smo ih koristili za razmjenu duhovitih anegdota. Dotična je osoba imala sklonost šali. Uvijek smo se prisjećali vremena koje smo proveli zajedno, gdje smo bili puni energije i veselja.
Prema Milanovim riječima, Laušević je do posljednjih trenutaka trpio posljedice tragedije koja mu je krojila život.
Kao djeca bili smo nerazdvojni. Međutim, dogodio se događaj koji je mom prijatelju ostavio duboku ranu u srcu koju nikada nije mogao u potpunosti zaliječiti. Bol koju je osjećao bila je neopisiva, a sve zbog tragičnih događaja te kobne noći u Titogradu.
Ubojstva koja su se dogodila te noći ostavila su tešku ranu koja nikada neće u potpunosti zacijeliti. Trauma koju je doživio bila je toliko teška da je i godinama kasnije Vida Ognjenović tvrdila da je njegova tuga, a ne bolest, na kraju dovela do njegove smrti.
Potpuno se slažem s njezinom procjenom, budući da sam iz prve ruke svjedočio ogromnoj patnji koju je pretrpio kao posljedicu tog traumatičnog događaja. Rana koju je zadobio te noći ostat će s njim do kraja života.
