Na današnji dan 2005. godine preminuo je poznati glumac Stevo Žigon, koji je iza sebe ostavio kćer Ivanu, sina Nikolu i izvanbračnog sina Vida. Tijekom svog života odigrao je mnogo različitih uloga, no ono što se posebno istaknulo bila je duboka i trajna ljubav koju je gajio prema glumici Ivani Žigon. Njihova ljubavna priča ostala je jaka do samog kraja, a Ivana će zauvijek ostati upamćena po nezaboravnoj ulozi Jelene u “Žikinoj dinastiji”.
U trenutku njihovog prvog susreta on je bio asistent s 24 godine, dok je ona sa 17 godina bila studentica. Stevo je, uvidjevši neprimjerenost otvorenog proganjanja svoje studentice, odabrao diskretniji pristup šaljući Jeleni anonimna ljubavna pisma cijelu godinu. Njegova je upornost bila nepokolebljiva, ali je i dalje poštovao granice, svjestan činjenice da njegova uloga pomoćnika zahtijeva određenu razinu suzdržanosti.
Godinama kasnije, na predstavljanju knjige “Tako je govorio Žigon”, Jelena je otkrila da je ljubav sa Steveom počela kada je imala samo 17 godina, a on je bio asistent na Akademiji. Od tog trenutka našla se pod njegovim vodstvom i vodstvom. Neodoljiva privlačnost Jelene, koju često nazivaju “srpskom Sofijom Loren”, osvajala je Stevu sve dok nije shvatio da je ona ravnodušna prema zanosnom Žigonu, koji je već bio predodređen da postane prava zvijezda njegovog posla.
Tijekom njihove veze koja se razvijala, Stevo se našao pred zadatkom upoznati Jelenine roditelje. U nastojanju da ostavi trajan dojam, stigao je u njezin dom noseći violinu. Ovaj instrument imao je veliki značaj za Stevu, jer mu je nekoć pomogao u spašavanju života. S tračkom nade poželio je da se povijest ponovi i da mu još jednom donese uspjeh. Tijekom boravka u koncentracijskom logoru Dachau u Drugom svjetskom ratu, iskoristio je svoj glazbeni talent svirajući violinu kao član orkestra. Jelena i Stevo izmijenili su zavjete i postali muž i žena 1958. godine, osam godina nakon prvog susreta.
Godine 1958. dogodili su se značajni događaji koji su mi promijenili život. S Jelenom Jovanović stupio sam u brak i dočekao rođenje sina Nikole, koji je od tada postao vrlo cijenjen i zadivljujući umjetnik. Od tada se Jelena počinje potpisivati kao Jelena Jovanović-Žigon. No, bilo je pojedinaca koji su krivo protumačili ovaj potpis, doživljavajući ga kao Jelenu Jovanović bez Žigona, kako je svojedobno primijetio Stevo. Bazar je vrvio brbljanjem o njihovoj zadivljujućoj ljubavi, privlačeći značajnu pozornost na par. U svoje živote s vremenom su dobili kćerkicu Ivanu. Dolazak Stevinog izvanbračnog sina Vida dodatno je obogatio njihovu ionako radosnu obiteljsku dinamiku.
Godina 1971. kada je Stevo Žigon stigao u Ljubljanu režirati predstavu “Pigmalion”. Mlada, talentirana i zanosna glumica po imenu Meta Vranič, koja je slučajno bila moja majka, preuzela je ulogu Else Doolittle. U to vrijeme sudbina je spojila mog oca i majku, što je rezultiralo mojim postojanjem. Unatoč okolnostima, s obzirom da je moj otac bio vezan za Beograd i tamo osnovanu obitelj, majka je donijela odluku da me zadrži. I tako počinje svoju priču Vid Žigon, književnik po struci. S 15 godina sam postala svjesna njegovog postojanja, ali ga nisam imala želju tražiti, iako je i on mene znao. To je bilo uglavnom zbog prisutnosti mog očuha, koji me usvojio tijekom mog djetinjstva, a također i zato što nisam bila sigurna kako će njegova obitelj reagirati.
Sa 28 godina sam skupila dovoljno hrabrosti da ga konačno upoznam. Bez da je itko u obitelji, osim Stevea, bio svjestan mog postojanja, krenuo sam u Beograd gdje su me srdačno dočekali. Sljedećih pet godina, od 2000. do 2005., redovito sam ga posjećivao u Beogradu sve do njegove smrti. Bili su to doista nezaboravni trenuci, jer se Vid prisjećao svog oca. Ljubav koju dijele Stevo i Jelena razveselila je sve koji su ih poznavali. Nažalost, njihova veza prekinuta je tek smrću, točnije 28. prosinca 2005., tijekom predstave cijenjenog glumca Steve Žigona. Nakon 13 godina od njegove smrti, Jelena je ponovno susrela i svog životnog partnera koji je preminuo 10. travnja 2018. u 84. godini života.
Kod kuće, Stevine posljednje večeri, okupila se naša mala obitelj – Steva, moja mama, ja i naš vjerni pas Bimbo. Steva je ležao mirno, još nepomičnije nego inače, dok sam ja cijelu noć pjevala ocu. Moje su pjesme bile od slavljenja dana pobjede nad fašizmom do slavljenja talentiranog Bulata Okudžave. Kako je stiglo jutro, nisam primijetio da se moje zdravlje poboljšalo, a uporna groznica koja me mučila posljednja dva mjeseca konačno je nestala. Međutim, doživio sam jedan neobičan osjećaj. Ruka koja je cijelu noć držala očev ledeni stisak nije se ohladila. Zapravo, postajalo je toplije kako su sati prolazili. Ovaj potresni trenutak Ivana Žigon lijepo je obilježila u svojim memoarima, opisujući posljednje trenutke života svog oca.
