Svi koji su odrastali u Jugoslaviji barem su čuli za Branka Kockicu, a čak i neke današnje generacije znaju dosta njegovih fora preko svojih roditelja.
Žana Gauk, novinarka iz Banjaluke, dijeli zajedničku vezu s mnogima od nas jer je odrastala uz Branka Kockicu kao heroja iz djetinjstva. Međutim, njezin nedavni susret s njim ostavio ju je duboko razočaranje. U nastavku ćemo detaljno predstaviti njezino iskustvo.
U 16.30 sati. U petak je kolegica iz banjalučke redakcije strpljivo čekala njezin dolazak, no ona je kasnila. No, kašnjenje nije neuobičajeno ni za glumce ni za novinare. Nakon što smo dovedeni na pozornicu, Kockica je uveliko vježbao tekst, iako se klavir na pozornici nije čuo. Izvela je to još jednom, a mi smo nastavili čekati. Napokon je dogovoren intervju.
Kolega mu je uručio pitanja, a on je zatražio da ih sasluša. Nastavio ih je čitati naglas jednu po jednu, nalik učeniku u klupi kojeg ispituje učitelj. Velika Kocka, osjećajući se zabrinuto, počeo se češkati po glavi i odgovorio: “Odgovori će biti kratki”, ali je prestao nakon što je odgovorio samo na jedan.
“Je li ti, Branko, danas veći izazov nasmijati djecu s obzirom na njihovu široku izloženost raznim medijima?
U naletu bijesa Kockica je uzviknula: “Kakva su to budalasta ispitivanja? Glupa su. Kako da odredim je li lakše ili teže? Vjerujete li da sam ja učitelj? Ja sam samo glumac. Nisam nikoga nasmijavao niti upućivao. Imao sam pred sobom skriptu koju sam sam čitao. Nikoga nisam poučavao. Što da ti kažem, (psovka)?
Tijekom rasprave o evoluciji obrazovnog programa, kolega zadržava visoko profesionalno držanje. No, Kockica kao da se transformira u drskog lika i drsko odgovara: “Ne mogu na to odgovoriti. To bi značilo napad na Vladu, a ja to kao državni dužnosnik ne mogu učiniti.
Dakle, neka se ne zna odgovor. Sada mi odgovori na ovo: što bi ti učinio?” Kako bi netko mogao odgovoriti na takve gluposti? To je gubitak vremena. Prisustvovanje ovom festivalu bilo je porazno iskustvo.
Dok se suočio sa mnom, rekao je: “Ljubazno proslijedite vaše upite na moju e-poštu. Kada ću odgovoriti, to ostaje neizvjesno. Ipak, pobrinut ću se za vaša pitanja jer dolazite iz Republike Srpske. Posebno se divim Srbima .
Branko… Kockica… naš voljeni Branko, nestao je sa scene. On je bio taj koji nas je naučio da razlikujemo dobro od zla, da se ponašamo pristojno i da se prema svima odnosimo s poštovanjem i ljubaznošću.
Ne događa se često da s nevjericom izađem iz kazališta. Ovaj sam vikend, međutim, razmišljala i ne mogu baš shvatiti što neki pojedinci misle. Svjesna sam animoziteta prema novinarima, bitke koju vodimo godinama.
Unatoč tome, važno je shvatiti da bez nas ne bi bilo medija koje biste mogli konzumirati. Bez naših upita, kako biste razumjeli ljude kojima se divite ili koje prezirete? Bi li Kockica uopće postojala da nema medija?
Moji upiti za njega su završili. Umjesto toga, imam poruku za prenijeti – poruku ljubavi i divljenja sa cijelog Balkana. Svi oni koji su odrasli osamdesetih smatrali su ga voljenom figurom – mornara koji je plovio carstvima mašte, kralja koji je vladao beskrajnim kraljevstvom, mentora i odgajatelja.
Nažalost, susreo se s tragičnom sudbinom. Junak mog djetinjstva sada je postao tragičan.
“Branko, važno je zapamtiti da ne postoje neinteligentni upiti. No, postoje odgovori koji možda nemaju intelekt. To se, nažalost, pokazalo u razgovoru novinarke s Kockicom, koja je prepričavala svoje iskustvo i došla do ovog zaključka u Banjaluci.
