Da srce pukne od tuge: Milan (5) sa bakom živi u najvećem siromaštvu, po vodu idu na groblje, a kad dođe zima smrznut će se od hladnoće – Balkan Life Today

Da srce pukne od tuge: Milan (5) sa bakom živi u najvećem siromaštvu, po vodu idu na groblje, a kad dođe zima smrznut će se od hladnoće

  • Balkan
  • 2 weeks ago
  • Comments Off on Da srce pukne od tuge: Milan (5) sa bakom živi u najvećem siromaštvu, po vodu idu na groblje, a kad dođe zima smrznut će se od hladnoće

Milan (5) živi na Bežanijskoj kosi u Beogradu s bakom u udžerici, nemaju ni vode ni struje, idu na groblje po vodu, grije ih svijeća…

On je jedan posve običan dječak. Njegovan, nestašan, fino odjeven. Voli igračke, kamione, puške, a želio bi da ima i nunčake, kao Mikelanđelo iz Nindža kornjača. Ali uprkos tome što on izgleda kao da vodi jedan sasvim normalan život, po nečemu se razlikuje od ostalih mališana. Nasmijani dječak primoran je na život u straćari. Nemaju toalet, samo nešto što liči na poljski wc.

Jedna soba je uređena kao dnevna, a u drugoj su nagomilane stvari. Dječak tu spava, jede i igra se. Nema kompjuter, tablet, niko mu ne govori da jede svoj obrok. Baka Ljubica obezbijedi im svjetlost tako što pokupi ostatke svijeća s groblja, pa napravi svijeće od otopljenog voska. I to je puka improvizacija, baš poput dječakovog zmaja, toaleta i njihovog doma.

Baka Ljubica na česmi groblja puni balone s vodom dok se Milanigra. Lije suze dok se dječak smije. Kaže, prošla je pakao.

-Već 20 godina sam ovdje. Pokojni suprug je preminuo u 41. godini, radio je u JUL-u. Radila sam tad u tvornici satova. Uspijevala sam nekako nakon što je izdahnuo da se krpim za kirije. Tad je kćerka Biljana bila mala, kao sad Milan. Odem u samački kad ostanem bez novca za kirije, imala sam pravo na to.

I izbace me odatle, sa stana mi poskidaju prozore. Ostanem na ulici po sniejgu. Odem nekom čovjeku tu na Vojnom putu da plaćam kiriju, platim dva mjeseca, nisam imala treći. Molim da me sačeka, a on nije htio, izbacio me. Kćerka mi je išla u vrtić, a ja za kvaku, kad ono – promijenjena brava. Ni stvari nisam imala, nisam presvukla ni dijete. Po nekoliko sati dnevno sam se grijala u vrtiću, odlazila na posao is ve tako. Tako sam bila na ulici sa djetetom sedam dana.

Ljubica nije imala više gdje.

-Onda sam saznala za ovu baraku ovdje. Bili su tu majstori koji su radili na zgradama, nisu ovdje ni noćili, samo dolazili da se presvlače. Ovi što su me dovezli kad sam uspjela iz tog zaključanog stana izvući svoje stvari prosuli mi sve po ulici. Sve što sam imala, tanjire, sve, samo su prikolicu izručili. Kažu, bespravno je to što hoću u baraku da se uselim, pa da ih policija ne bi uhvatila. Ej, bespravno! Samohrana majka u straćaru bespravno ulazi, da joj dijete ne kisne.

Više su puta za ovih 20 godina pokušavali da ih isele. Ljubica kaže u šali da nekim bogatašima iz komšiluka smeta pogled na groblje.

Bune se jer je udžerica u korov obrasla u takvom jednom elitnom naselju, a ne pitaju se kako je živjeti unutra – s malim djetetom.

Nastavak OVDJE.

Loading..